Acts 15.5-34 (Epistle)

5Onda ustaše neki od jeresi farisejske koji bijahu vjerovali, i govorahu da ih valja obrezati, i zapovjediti da drže zakon Mojsijev. 6A apostoli i starješine sabraše se da izvide ovu rijeè. 7I po mnogom vijeæanju usta Petar i reèe: ljudi braæo! vi znate da Bog od prvijeh dana izabra izmeðu nas da iz mojijeh usta èuju neznabošci rijeè jevanðelja i da vjeruju. 8I Bog, koji poznaje srca, posvjedoèi im i dade im Duha svetoga kao i nama, 9I ne postavi nikakve razlike meðu nama i njima, oèistivši vjerom srca njihova. 10Sad dakle šta kušate Boga, i hoæete da metnete uèenicima jaram na vrat, kojega ni ocevi naši ni mi mogosmo ponijeti? 11Nego vjerujemo da æemo se spasti blagodaæu Gospoda Isusa Hrista kao i oni. 12Onda umuèe sve mnoštvo, i slušahu Varnavu i Pavla koji pripovijedahu kolike znake i èudesa uèini Bog u neznabošcima preko njih. 13A kad oni umukoše, odgovori Jakov govoreæi: ljudi braæo! poslušajte mene. 14Simon kaza kako Bog najprije pohodi i primi iz neznabožaca narod k imenu svojemu. 15I s ovijem se udaraju rijeèi proroka, kao što je napisano: 16Potom æu se vratiti, i sazidaæu dom Davidov, koji je pao, i njegove razvaline popraviæu, i podignuæu ga, 17Da potraže Gospoda ostali ljudi i svi narodi u kojima se ime moje spomenu, govori Gospod koji tvori sve ovo. 18Bogu su poznata od postanja svijeta sva djela njegova; 19Zato ja velim da se ne dira u neznabošce koji se obraæaju k Bogu; 20Nego da im se zapovjedi da se èuvaju od priloga idolskijeh i od kurvarstva i od udavljenoga i od krvi, i što njima nije milo drugima da ne èine. 21Jer Mojsije ima od starijeh vremena u svijem gradovima koji ga propovijedaju, i po zbornicama èita se svake subote. 22Tada naðoše za dobro apostoli i starješine sa svom crkvom da izberu izmeðu sebe dvojicu i da pošlju u Antiohiju s Pavlom i Varnavom, Judu koji se zvaše Varsava, i Silu, ljude znamenite meðu braæom. 23I napisaše rukama svojima ovo: Apostoli i starješine i braæa pozdravljaju braæu koja su po Antiohiji i Siriji i Kilikiji što su od neznabožaca. 24Buduæi da mi èusmo da neki od nas izišavši smetoše vas rijeèima, i raslabiše duše vaše govoreæi vam da se obrezujete i da držite zakon, kojima mi ne zapovjedismo; 25Zato naðosmo za dobro mi jednodušno sabrani izbrane ljude poslati vama s ljubaznijem našijem Varnavom i Pavlom, 26S ljudima koji su predali duše svoje za ime Gospoda našega Isusa Hrista. 27Poslasmo dakle Judu i Silu, koji æe to i rijeèima kazati. 28Jer naðe za dobro sveti Duh i mi da nikakvijeh tegoba više ne meæemo na vas osim ovijeh potrebnijeh: 29Da se èuvate od priloga idolskijeh i od krvi i od udavljenoga i od kurvarstva, i što neæete da se èini vama ne èinite drugima; od èega ako se èuvate, dobro æete èiniti. Budite zdravi. 30A kad ih opremiše, doðoše u Antiohiju, i sabravši narod predaše poslanicu. 31A kad proèitaše, obradovaše se utjesi. 32A Juda i Sila, koji i proroci bijahu, mnogijem rijeèima utješiše braæu i utvrdiše. 33I pošto biše onamo neko vrijeme, otpustiše ih braæa s mirom k apostolima. 34No Sila naðe za dobro da ostane onamo, a Juda se vrati u Jerusalim.

John 10.17-28 (Gospel)

17Zato me otac ljubi, jer ja dušu svoju polažem da je opet uzmem. 18Niko je ne otima od mene, nego je ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti je i vlast imam uzeti je opet. Ovu sam zapovijest primio od oca svojega. 19Tada opet postade raspra meðu Jevrejima za ove rijeèi. 20Mnogi od njih govorahu: u njemu je ðavo, i poludio je; šta ga slušate? 21Drugi govorahu: ove rijeèi nijesu ludoga; zar može ðavo slijepima oèi otvorati? 22A bijaše tada praznik obnovljenja u Jerusalimu, i bješe zima. 23I hodaše Isus u crkvi po trijemu Solomunovu. 24A Jevreji ga opkoliše, i govorahu mu: dokle æeš muèiti duše naše? Ako si ti Hristos kaži nam slobodno. 25Isus im odgovori: ja vam kazah, pa ne vjerujete. Djela koja tvorim ja u ime oca svojega ona svjedoèe za me. 26Ali vi ne vjerujete; jer nijeste od mojijeh ovaca, kao što vam kazah. 27Ovce moje slušaju glas moj, i ja poznajem njih, i za mnom idu. 28I ja æu im dati život vjeèni, i nikad neæe izginuti, i niko ih neæe oteti iz ruke moje.

St Metrophanes, Archbishop of Constantinople (325)

He was born into a pagan family, but his father Dometius, along with all his family, became Christians and went to Byzantium to escape persecution in Rome. Dometius was ordained a priest and in time became Bishop of Byzantium. When Dometius died, his elder son Probus became Bishop; then when Probus died, Dometius’ second son Metrophanes succeeded him. Metrophanes was enthroned around the time that Constantine the Great was establishing Byzantium as the new capital of the Roman Empire. He sent a delegate to the First Ecumenical Council in 325, since he was unable to attend due to age and infirmity. The Emperor Constantine loved Metrophanes as a father and urged the entire Council to visit the ailing Bishop. Ten days later he died.

Holy Myrrh-bearers Mary and Martha, sisters of St Lazarus (1st c.)

Mary and Martha, with their brother Lazarus, were especially devoted disciples of our Lord; their story up to the time of the Resurrection can be found in Luke 10 and John 11-12. Mary and Martha were among the Myrrh-bearing women. They, with their brother, reposed in Cyprus, where Lazarus became first Bishop of Kition after he was raised from death by Christ.

An ancient tradition holds that Lazarus was thirty years old when he was restored to life by the Lord, and that he lived another thirty years. After he was raised from the dead, he never again laughed; but once, when he saw someone stealing a clay pot, he smiled and said, ‘Clay stealing clay.’ His name is a Greek version of Eleazar, meaning ‘God has helped.’