Jude 11-25 (Epistle)

11Teško njima! jer putem Kainovijem poðoše i u prijevaru Valaamove plate padoše, i u buni Koreovoj izgiboše. 12Ovo su oni što pogane vaše milostinje jeduæi s vama bez straha i gojeæi se; oblaci bezvodni, koje vjetrovi prenose; jesenska drveta nerodljiva, koja su dvaput umrla, i iz korijena išèupana; 13Bijesni valovi morski, koji se pjene svojijem sramotama, zvijezde lažne, kojima se èuva mrak vjeène tame. 14Ali i za ovake prorokova Enoh, sedmi od Adama, govoreæi: gle, ide Gospod s hiljadama svetijeh anðela svojijeh 15Da uèini sud svima, i da pokara sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožnost èiniše, i za sve ružne rijeèi njihove koje bezbožni grješnici govoriše na nj. 16Ovo su nezadovoljni vikaèi, koji po željama svojijem žive, i usta njihova govore ponosite rijeèi, i za dobitak gledaju ko je ko. 17A vi, ljubazni, opominjite se rijeèi koje naprijed kazaše apostoli Gospoda našega Isusa Hrista, 18Jer vam kazaše da æe u pošljednje vrijeme postati rugaèi, koji æe hoditi po svojijem željama i bezbožnostima. 19Ovo su oni što se odvajaju od jedinosti vjere i jesu tjelesni, koji duha nemaju. 20A vi, ljubazni, naziðujte se svojom svetom vjerom, i molite se Bogu Duhom svetijem. 21I sami sebe držite u ljubavi Božijoj, èekajuæi milosti Gospoda našega Isusa Hrista za život vjeèni. 22I tako razlikujuæi jedne milujte, 23A jedne strahom izbavljajte i iz ognja vadite; a karajte sa strahom, mrzeæi i na haljinu opoganjenu od tijela. 24A onome koji vas može saèuvati bez grijeha i bez mane, i postaviti prave pred slavom svojom u radosti, 25Jedinome premudrome Bogu i spasu našemu, kroz Isusa Hrista Gospoda našega, slava i velièanstvo, država i vlast prije sviju vijekova i sad i u sve vijekove. Amin.

Luke 23.2-34, 44-56 (Gospel)

2I poèeše ga tužiti govoreæi: ovoga naðosmo da otpaðuje narod naš, i zabranjuje davati æesaru danak, i govori da je on Hristos car. 3A Pilat ga zapita: ti li si car Judejski? A on odgovarajuæi reèe mu: ti kažeš. 4A Pilat reèe glavarima sveštenièkijem i narodu: ja ne nalazim nikakve krivice na ovom èovjeku. 5A oni navaljivahu govoreæi: on buni ljude uèeæi po svoj Judeji poèevši od Galileje dovde. 6A Pilat èuvši za Galileju zapita: zar je on Galilejac? 7I razumjevši da je iz podruèja Irodova posla ga Irodu, koji takoðer bijaše u Jerusalimu onijeh dana. 8A Irod vidjevši Isusa bi mu vrlo milo; jer je odavno željeo da ga vidi, jer je mnogo slušao za njega, i nadaše se da æe vidjeti od njega kako èudo. 9I pita ga mnogo koje za što; ali mu on ništa ne odgovori. 10A glavari sveštenièki i književnici stajahu, i jednako tužahu ga. 11A Irod osramotivši ga sa svojijem vojnicima, i narugavši mu se, obuèe mu bijelu haljinu, i posla ga natrag Pilatu. 12I u taj se dan pomiriše Pilat i Irod meðu sobom; jer prije bijahu u zavadi. 13A Pilat sazvavši glavare sveštenièke i knezove i narod 14Reèe im: dovedoste mi ovoga èovjeka kao koji narod otpaðuje, i eto ja ga pred vama ispitah, i ne nalazim na ovom èovjeku nijedne krivice što vi na njega govorite; 15A ni Irod, jer sam ga slao k njemu; i eto se ne nalazi ništa da je uèinio što bi zasluživalo smrt. 16Daklem da ga izbijem pa da pustim. 17A trebaše o svakom prazniku pashe da im pusti po jednoga sužnja. 18Ali narod sav povika govoreæi: uzmi ovoga, a pusti nam Varavu; 19Koji bijaše baèen u tamnicu za nekakvu bunu uèinjenu u gradu i za krv. 20A Pilat opet reèe da bi on htio pustiti Isusa. 21A oni vikahu govoreæi: raspni ga, raspni. 22A on im treæi put reèe: kakvo je dakle on zlo uèinio? ja ništa na njemu ne naðoh što bi zasluživalo smrt; daklem da ga izbijem pa da pustim. 23A oni jednako navaljivahu s velikom vikom, i iskahu da se on razapne; i nadvlada vika njihova i glavara sveštenièkijeh. 24I Pilat presudi da bude kao što oni ištu. 25I pusti onoga što iskahu, koji bješe baèen u tamnicu za bunu i za krv; a Isusa ostavi na njihovu volju. 26I kad ga povedoše, uhvatiše nekoga Simona Kirinca koji iðaše iz polja, i metnuše na njega krst da nosi za Isusom. 27A za njim iðaše mnoštvo naroda i žena, koje plakahu i naricahu za njim. 28A Isus obazrevši se na njih reèe: kæeri Jerusalimske! ne plaèite za mnom, nego plaèite za sobom i za djecom svojom. 29Jer gle, idu dani u koje æe se reæi: blago nerotkinjama, i utrobama koje ne rodiše, i sisama koje ne dojiše. 30Tada æe poèeti govoriti gorama: padnite na nas; i bregovima: pokrijte nas. 31Jer kad se ovako radi od sirova drveta, šta æe biti od suha? 32Voðahu pak i druga dva zloèinca da pogube s njim. 33I kad doðoše na mjesto koje se zvaše košturnica, ondje razapeše njega i zloèince, jednoga s desne strane a drugoga s lijeve. 34A Isus govoraše: oèe! oprosti im; jer ne znadu šta èine. A dijeleæi njegove haljine bacahu kocke. 44A bijaše oko šestoga sahata, i tama bi po svoj zemlji do sahata devetoga. 45I pomrèa sunce, i zavjes crkveni razdrije se napola. 46I povikavši Isus iza glasa reèe: oèe! u ruke tvoje predajem duh svoj. I rekavši ovo izdahnu. 47A kad vidje kapetan šta bi, stade hvaliti Boga govoreæi: zaista ovaj èovjek bješe pravednik. 48I sav narod koji se bijaše skupio da gleda ovo, kad vidje šta biva, vrati se bijuæi se u prsi svoje. 49A svi njegovi znanci stajahu izdaleka, i žene koje bijahu išle za njim iz Galileje, i gledahu ovo. 50I gle, èovjek, po imenu Josif, savjetnik, èovjek dobar i pravedan, 51On ne bijaše pristao na njihov savjet i na posao) iz Arimateje grada Judejskoga, koji i sam èekaše carstva Božijega, 52On pristupivši k Pilatu zaiska tijelo Isusovo. 53I skide ga, i obavi platnom, i metnu ga u grob isjeèen, u kome niko ne bijaše nikad metnut. 54I dan bijaše petak, i subota osvitaše. 55A žene koje bijahu došle s Isusom iz Galileje, idoše za Josifom, i vidješe grob i kako se tijelo metnu. 56Vrativši se pak pripraviše mirise i miro; i u subotu dakle ostaše na miru po zakonu.

St Sophronios, patriarch of Jerusalem (638)

He was born in Damascus to an eminent family, and was well educated in his youth. Discontented with the wisdom of the world, he entered monastic life in the monastery of St Theodosius, where he became the lifelong friend and disciple of John Moschos. Together they visited the monasteries and hermitages of Egypt; they later wrote down their discoveries among the holy monks in the classic Spiritual Meadow. After the death of his teacher, St Sophronius traveled to Jerusalem, which had just been liberated from the Persians. He was there to see the Precious Cross returned from Persia by the Emperor Heraclius, who carried it into Jerusalem on his back. A few years later, in 634, St Sophronius was elected Patriarch of Jerusalem, where he served his flock wisely for three years and three months. He was zealous in the defense of Orthodoxy against the Monothelite heresy: He convoked a Council in Jerusalem which condemned it before it was condemned at the Sixth Ecumenical Council. The holy Patriarch even traveled to Constantinople to rebuke the Patriarch Sergius and Emperor Heraclius, who had embraced the Monothelite error.

The years of peace were few for the Holy Land; for just as the Persian Empire was decisively defeated by Heraclius, the followers of Islam erupted out of Arabia, conquering most of North Africa and the Middle East in a few years. The Saint was so grieved by the capture of Jerusalem in 637 by the Caliph Omar that begged God to take him, so that he might not live to see the desecration of the holy places. His prayer was granted, and he reposed in peace less than a year later.

St Sophronios is the author of the Life of Saint Mary of Egypt, appointed to be read in the churches during every Great Lent. He also wrote the service of the Great Blessing of the Waters. Some have attributed the Vesperal hymn “Gladsome Light” to him, but we know that it dates from before the time of St Basil the Great, who mentions it in his writings. It seems though, that St Sophronios supplemented the hymn, and that its present form is due to him.

St John Moschos, author of the Spiritual Meadow (622)

He is commemorated today along with his disciple and friend St Sophronius (see above).

Holy Martyr Pionius (250)

“A priest of Smyrna, he suffered there in the time of Decius’ persecution. They condemned him to be crucified, which was a great joy to him. And as soon as the soldiers assembled the cross and laid it on the ground, Pionius laid himself on it and stretched out his arms, calling to the soldiers to put the nails into his hands. The cross was inserted into the ground upside down, and a fire lit under the martyr’s head. There were many bystanders. Pionius closed his eyes and prayed to God within himself. The flames could not succeed in igniting even his hair, and when the fire had at last gone out and everyone thought that he was dead, Pionius opened his eyes and cried out joyfully: ‘O Lord, receive my spirit!’, and breathed his last. This saint wrote the life of St Polycarp of Smyrna, together with whom he now makes merry in the Kingdom of Christ. He suffered and was glorified in 250.” (Prologue)