1 Peter 1.1-2.6 (Vespers)

1Od Petra, apostola Isusa Hrista, izbranijem došljacima, rasijanijem po Pontu, Galatiji, Kapadokiji, Aziji i Vitiniji; 2Po proviðenju Boga oca, svetinjom Duha dovedenijem u poslušanje i kropljenje krvi Isusa Hrista: da vam se umnoži blagodat i mir. 3Blagosloven Bog i otac Gospoda našega Isusa Hrista, koji nas po velikoj milosti svojoj prerodi za živ nad vaskrsenijem Isusa Hrista iz mrtvijeh, 4Za našljedstvo nepropadljivo, koje neæe istruhnuti ni uvenuti, saèuvano na nebesima za vas, 5Koje je sila Božija vjerom saèuvala za spasenije, pripravljeno da se javi u pošljednje vrijeme; 6Kojemu radujte se, premda ste sad malo gdje je potrebno) žalosni u razliènijem napastima, 7Da se kušanje vaše vjere mnogo vrednije od zlata propadljivoga koje se kuša ognjem naðe na hvalu i èast i slavu, kad se pokaže Isus Hristos; 8Kojega ne vidjevši ljubite, i kojega sad ne gledajuæi no vjerujuæi ga radujete se radošæu neiskazanom i proslavljenom, 9Primajuæi kraj svoje vjere, spasenije dušama. 10Koje spasenije tražiše i ispitivaše za nj proroci, koji za vašu blagodat prorekoše; 11Ispitujuæi u kakovo ili u koje vrijeme javljaše Duh Hristov u njima, naprijed svjedoèeæi za Hristove muke i za slave po tome; 12Kojima se otkri da ne samijem sebi nego nama služahu ovijem što vam se sad javi po onima koji vam propovjediše jevanðelje poslanijem s neba Duhom svetijem, u koje anðeli žele zaviriti. 13Zato, ljubazni, zapregnuvši bedra svojega uma budite trijezni, i zacijelo se nadajte blagodati koja æe vam se prinijeti kad doðe Isus Hristos. 14Kao poslušna djeca, ne vladajuæi se po prvijem željama u svojemu neznanju, 15Nego po svecu koji vas je pozvao, i vi budite sveti u svemu življenju. 16Jer je pisano: budite sveti, jer sam ja svet. 17I ako zovete ocem onoga, koji ne gledajuæi ko je ko, sudi svakome po djelu, provodite vrijeme svojega življenja sa strahom, 18Znajuæi da se propadljivijem srebrom ili zlatom ne iskupiste iz sujetnoga svojeg življenja, koje ste vidjeli od otaca; 19Nego skupocjenom krvlju Hrista, kao bezazlena i preèista jagnjeta; 20Koji je odreðen još prije postanja svijeta, a javio se u pošljednja vremena vas radi, 21Koji kroz njega vjerujete Boga koji ga podiže iz mrtvijeh, i dade mu slavu, da bi vaša vjera i nadanje bilo u Boga. 22Duše svoje oèistivši u poslušanju istine Duhom za bratoljublje nedvolièno, od èista srca ljubite dobro jedan drugoga, 23Kao preroðeni ne od sjemena koje truhne, nego od onog koje ne truhne, rijeèju živoga Boga, koja ostaje dovijeka. 24Jer je svako tijelo kao trava, i svaka slava èovjeèija kao cvijet travni: osuši se trava, i cvijet njezin otpade; 25Ali rijeè Gospodnja ostaje dovijeka. A ovo je rijeè što je objavljena meðu vama.

1Odbacite dakle svaku pakost i svaku prijevaru i licemjerje i zavist i sva opadanja, 2I budite željni razumnoga i pravoga mlijeka, kao novoroðena djeca, da o njemu uzrastete za spasenije; 3Jer okusiste da je blag Gospod. 4Kad doðete k njemu, kao kamenu živu, koji je, istina, od ljudi odbaèen, ali od Boga izabran i pribran: 5I vi kao živo kamenje zidajte se u kuæu duhovnu i sveštenstvo sveto, da se prinose prinosi duhovni, koji su Bogu povoljni, kroz Isusa Hrista. 6Jer u pismu stoji napisano: evo meæem u Sionu kamen krajeugalan izbrani i skupocjeni; i ko njega vjeruje neæe se postidjeti.

1 Peter 2.21-3.9 (Vespers)

21Jer ste na to i pozvani, jer i Hristos postrada za nas, i nama ostavi ugled da idemo njegovijem tragom; 22Koji grijeha ne uèini, niti se naðe prijevara u ustima njegovijem; 23Koji ne psova kad ga psovaše; ne prijeti kad strada; nego se oslanjaše na onoga koji pravo sudi; 24Koji grijehe naše sam iznese na tijelu svojemu na drvo, da za grijehe umremo, i za pravdu živimo; kojega se ranom iscijeliste. 25Jer bijaste kao izgubljene ovce, koje nemaju pastira; no sad se obratiste k pastiru i vladici duša svojijeh.

1A tako i vi žene budite pokorne svojijem muževima, da ako koji i ne vjeruju rijeèi ženskijem življenjem bez rijeèi da se dobiju, 2Kad vide èisto življenje vaše sa strahom; 3Vaša ljepota da ne bude spolja u pletenju kose, i u udaranju zlata, i oblaèenju haljina; 4Nego u tajnome èovjeku srca, u jednakosti krotkoga i tihoga duha, što je pred Bogom mnogocjeno. 5Jer se tako nekad ukrašavahu i svete žene, koje se uzdahu u Boga i pokoravahu se svojijem muževima, 6Kao što Sara slušaše Avraama, i zvaše ga gospodarom; koje ste vi kæeri postale, ako èinite dobro, i ne bojite se nikakvoga straha. 7Tako i vi muževi živite sa svojijem ženama po razumu, i poštujte ih kao slabiji ženski sud, i kao sunašljednice blagodati života, da se ne smetu molitve vaše. 8A najposlije budite svi složni, žalostivi, bratoljubivi, milostivi, ponizni; 9Ne vraæajte zla za zlo, ni psovke za psovku; nego nasuprot blagosiljajte, znajuæi da ste na to pozvani da naslijedite blagoslov.

1 Peter 4.1-11 (Vespers)

1Kad dakle Hristos postrada za nas tijelom, i vi se tom misli naoružajte: jer koji postrada tijelom, prestaje od grijeha, 2Da ostalo vrijeme života u tijelu ne živi više željama èovjeèijim, nego volji Božijoj. 3Jer je dosta što smo prošavše vrijeme života proveli po volji neznabožaèkoj, živeæi u neèistotama, u slastima, u pijanstvu, u žderanju, u pijenju i bogomrskijem neznaboštvima. 4Zato se èude što vi ne trèite s njima u to isto neuredno življenje, i hule na vas. 5Oni æe dati odgovor onome koji je gotov da sudi živima i mrtvima. 6Zato se i mrtvima propovjedi jevanðelje, da prime sud po èovjeku tijelom a po Bogu da žive duhom. 7A svemu se kraj približi. Budite dakle mudri i trijezni u molitvama. 8A prije svega imajte neprestanu ljubav meðu sobom; jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha. 9Budite gostoljubivi meðu sobom bez mrmljanja; 10I služite se meðu sobom, svaki darom koji je primio, kao dobri pristavi razliène blagodati Božije. 11Ako ko govori, neka govori kao rijeèi Božije; ako ko služi neka služi kao po moæi koju Bog daje: da se u svaèemu slavi Bog kroz Isusa Hrista, kome je slava i država va vijek vijeka. Amin.

John 21.1-14 (10th Matins Gospel)

1Poslije toga opet se javi Isus uèenicima svojijem na moru Tiverijadskom. A javi se ovako: 2Bijahu zajedno Simon Petar i Toma koji se zvaše Blizanac, i Natanailo iz Kane Galilejske, i sinovi Zevedejevi, i druga dvojica od uèenika njegovijeh. 3Reèe im Simon Petar: idem da lovim ribu. Rekoše mu: idemo i mi s tobom. Onda iziðoše i odmah sjedoše u laðu, i onu noæ ne uhvatiše ništa. 4A kad bi jutro, stade Isus na brijegu; ali uèenici ne poznaše da je Isus. 5A Isus im reèe: djeco! eda što imate za jelo? Odgovoriše mu: nemamo. 6A on im reèe: bacite mrežu s desne strane laðe, i naæi æete. Onda baciše, i veæ ne mogahu izvuæi je od mnoštva ribe. 7Onda uèenik onaj koga ljubljaše Isus reèe Petru: to je Gospod. A Simon Petar kad èu da je Gospod, zapreže se košuljom, jer bješe go, i skoèi u more. 8A drugi uèenici doðoše na laði, jer ne bješe daleko od zemlje nego oko dvjesta lakata, vukuæi mrežu s ribom. 9Kad dakle izljezoše na zemlju, vidješe oganj naložen, i na njemu metnutu ribu i hljeb. 10Isus im reèe: prinesite od ribe što sad uhvatiste. 11A Simon Petar uðe i izvuèe mrežu na zemlju punu velikijeh riba sto i pedeset i tri; i od tolikoga mnoštva ne prodrije se mreža. 12Isus im reèe: hodite objedujte. A nijedan od uèenika ne smedijaše da ga pita: ko si ti? videæi da je Gospod. 13A doðe i Isus, i uze hljeb, i dade im, tako i ribu. 14Ovo se veæ treæi put javi Isus uèenicima svojijem pošto ustade iz mrtvijeh.

Galatians 2.16-20 (Epistle)

16Pa doznavši da se èovjek neæe opravdati djelima zakona, nego samo vjerom Isusa Hrista, i mi vjerovasmo Hrista Isusa da se opravdamo vjerom Hristovom, a ne djelima zakona: jer se djelima zakona nikakvo tijelo neæe opravdati. 17Ako li se mi koji tražimo da se opravdamo Hristom, naðosmo i sami grješnici, dakle je Hristos grijehu sluga? Bože saèuvaj! 18Jer ako opet zidam ono što razvalih, pokazujem se da sam prestupnik. 19Jer ja zakonom zakonu umrijeh da Bogu živim; s Hristom se razapeh. 20A ja više ne živim, nego živi u meni Hristos. A što sad živim u tijelu, živim vjerom sina Božijega, kojemu omiljeh, i predade sebe za mene.

1 Corinthians 4.9-16 (Epistle, St Philip)

9Jer mislim da Bog nas apostole najstražnje postavi, kao one koji su na smrt osuðeni; jer bismo gledanje i svijetu i anðelima i ljudima. 10Mi smo budale Hrista radi, a vi ste mudri u Hristu; mi slabi, a vi jaki; vi slavni, a mi sramotni. 11Do ovoga èasa i gladujemo, i trpimo žeðu, i golotinju, i muke, i potucamo se, 12I trudimo se radeæi svojijem rukama. Kad nas psuju, blagosiljamo; kad nas gone, trpimo; 13Kad hule na nas, molimo; postasmo kao smetlište svijeta, po kojemu svi gaze dosad. 14Ne pišem ja ovo da posramim vas, nego vas uèim kao svoju ljubaznu djecu. 15Jer ako imate i trista uèitelja u Hristu, ali nemate mnogo otaca. Jer vas ja u Hristu Isusu rodih jevanðeljem. 16Nego vas molim, ugledajte se na mene kao i ja na Hrista.

Luke 10.25-37 (Gospel)

25I gle, ustade jedan zakonik i kušajuæi ga reèe: uèitelju! šta æu èiniti da dobijem život vjeèni? 26A on mu reèe: šta je napisano u zakonu? kako èitaš? 27A on odgovarajuæi reèe: ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svom misli svojom; i bližnjega svojega kao samoga sebe. 28Reèe mu pak: pravo si odgovorio; to èini i biæeš živ. 29A on šæadijaše da se opravda, pa reèe Isusu: a ko je bližnji moj? 30A Isus odgovarajuæi reèe: jedan èovjek silažaše iz Jerusalima u Jerihon, pa ga uhvatiše hajduci, koji ga svukoše i izraniše, pa otidoše, ostavivši ga pola mrtva. 31A iznenada silažaše onijem putem nekakav sveštenik, i vidjevši ga proðe. 32A tako i Levit kad je bio na onome mjestu, pristupi, i vidjevši ga proðe. 33A Samarjanin nekakav prolazeæi doðe nad njega, i vidjevši ga sažali mu se; 34I pristupivši zavi mu rane i zali uljem i vinom; i posadivši ga na svoje kljuse dovede u gostionicu, i ustade oko njega. 35I sjutradan polazeæi izvadi dva groša te dade krèmaru, i reèe mu: gledaj ga, i što više potrošiš ja æu ti platiti kad se vratim. 36Šta misliš dakle, koji je od one trojice bio bližnji onome što su ga bili uhvatili hajduci? 37A on reèe: onaj koji se smilovao na njega. A Isus mu reèe: idi, i ti èini tako.

John 1.43-51 (Gospel, St Philip)

43A sjutradan namisli iziæi u Galileju, i naðe Filipa, i reèe mu: hajde za mnom. 44A Filip bješe iz Vitsaide iz grada Andrijna i Petrova. 45Filip naðe Natanaila, i reèe mu: za koga Mojsije u zakonu pisa i proroci, naðosmo ga, Isusa sina Josifova iz Nazareta. 46I reèe mu Natanailo: iz Nazareta može li biti što dobro? Reèe mu Filip: doði i vidi. 47A Isus vidjevši Natanaila gdje ide k njemu reèe za njega: evo pravoga Izrailjca u kome nema lukavstva. 48Reèe mu Natanailo: kako me poznaješ? Odgovori Isus i reèe mu: prije nego te pozva Filip vidjeh te kad bijaše pod smokvom. 49Odgovori Natanailo i reèe mu: Ravi! ti si sin Božij, ti si car Izrailjev. 50Odgovori Isus i reèe mu: što ti kazah da te vidjeh pod smokvom zato vjeruješ; vidjeæeš više od ovoga. 51I reèe mu: zaista, zaista vam kažem: otsele æete vidjeti nebo otvoreno i anðele Božije gdje se penju i silaze k sinu èovjeèijemu.

Holy Apostle Philip

He was from Bethsaida of Galilee, and a diligent student of the Law and the Prophets. When he first met Jesus, he followed Him right away and told Nathanael, “We have found Him of whom Moses in the Law and also the Prophets wrote” (John 1) After Christ’s Ascension, Philip was chosen to proclaim the Gospel in Asia (the western province of Asia Minor). He traveled with Bartholomew (commemorated June 11) and his sister Mariamne, all of them joyfully enduring great sufferings and persecutions in the Lord’s service. In Hierapolis in Phrygia, they healed the Governor’s wife of an eye affliction, and she believed in the Lord. The Governor was so infuriated by this that he had Philip crucified upside-down. At the moment he gave up his soul to God, the ground opened, swallowing up a great many pagan priests and the Governor. Many of the surviving pagans, terrified, believed in Christ and were baptized by Bartholomew. Saint Bartholomew went on to preach the Gospel in many places; Mariamne traveled to the Jordan River, where she reposed in peace.

Among the Slavic peoples, the Nativity Fast is often called Filipovka since it commences immediately after this feast.

St Gregory Palamas (1359)

The teaching of St Gregory is so fundamental to Orthodoxy that he is especially commemorated each year in Great Lent on the Sunday following the Sunday of Orthodoxy (as well as on Nov. 14); Bishop Kallistos observes in the English edition of the Philokalia, “his successful defence of the divine and uncreated character of the light of Tabor…[is] seen as a direct continuation of the preceding celebration, as nothing less than a renewed Triumph of Orthodoxy.”

The son of a prominent family, St Gregory was born (1296) and raised in Constantinople. At about age twenty, he abandoned a promising secular career to become a monk on Mt Athos. (His family joined him en masse: two of his brothers went with him to the Holy Mountain; at the same time his widowed mother, two of his sisters, and many of the household servants also entered monastic life.) He spent the next twenty years living as a hermit, spending five days a week in complete solitude, then joining the brethren on weekends for the Divine Liturgy and its accompanying services.

Around 1335 he was called to live a much more public life in defense of the faith and spirituality of the Church. A Greek living in Italy, Barlaam the Calabrian, had launched an attack on the hesychastic spirituality of the Church. Fundamentally, Barlaam denied that man can attain to a true vision of God Himself, or true union with Him, in this life. Gregory, recognizing in this an attack on the Christian faith itself, responded. He even left the Holy Mountain and re-settled in Constantinople so as better to wage the struggle, which had become so public that a Church Council was called to settle the issue. St Gregory’s views were affirmed, and Barlaam’s condemned, at the Council of Constantinople of 1341.

Though Barlaam himself returned to Italy, a series of his followers continued the attack, eventually resulting in two more Councils in 1347 and 1351, both of which affirmed the hesychasts’ position. Metropolitan Hierotheos (The Mind of the Orthodox Church) writes that these councils have “all the marks of an Ecumenical Council.” This, along with the fact that St Gregory’s views are affirmed in the Synodikon of Orthodoxy (appointed to be read in churches every Sunday of Orthodoxy), and his commemoration every second Sunday of Great Lent, makes clear that his teaching is a basic and indispensable part of the Orthodox Faith.

In 1347 St Gregory was consecrated Metropolitan of Thessaloniki, where he served until his repose. (He spent a year of this period as the prisoner of Turkish pirates). Despite (or due to?) his austere monastic background, he was revered by his flock: immediately after his repose in 1359, popular veneration of him sprang up in Thessaloniki, Constantinople and Mt Athos and, in 1368, only nine years after his death, the Church officially glorified him as a saint.

St Gregory was always clear that unceasing mental prayer is not a special calling of monastics, but is possible and desirable for every Christian in every walk of life. See his On the Necessity of Constant Prayer for all Christians, reproduced on this site.

Pious Emperor Justinian and His Wife Theodora (565)

“The pious Emperor Justinian was a fervent Christian and a man of genius in every field. His long reign (527-65) was a decisive period in the history of the Empire from the administrative, diplomatic, military, economic, legal, cultural and ecclesiastical points of view. He was the real founder of the Christian Empire, who brought together again the old Roman Empire that had been torn to pieces by barbarian invaders. He believed that upholding the Orthodox faith and maintaining the symphony of Church and State were essential for the well-being of the Empire. He had a deep knowledge of theology and wrote several treatises on dogmas of the faith. He forbad pagan worship in the Empire, and was unremitting in pursuit of heretics and sectarians. He did all he could to reconcile the Monophysites to the Council of Chalcedon. In 553, he summoned to Constantinople the fifth Ecumentical Council (25 July), which reaffirmed the condemnation of Nestorius and also condemned Origen.

“The splendor of the churches and of everything that testified to the divine glory was brought to a culmination in the Empire of Justinian. He rebuilt the Great Church of Saint Sophia in Constantinople where, it was said, the service of God was so wonderfully ordered that it was as if heaven had come down to earth. He made great gifts to the monasteries of Egypt and of Palestine and built the Monastery of Saint Catherine at Mount Sinai. In all that he did, he had the help and support of his wife, the pious Empress Theodora. Justinian died on 14 November 565, without having been able to restore full unity to the Church, but he had set the Empire on firm foundations that would endure for centuries.” (Synaxarion)

It was Justinian who built the great Church of the Holy Wisdom (Agia Sophia), perhaps the most magnificent Christian church. The hymn “Only-begotten Son” was inserted in the Divine Liturgy at his command, and is thought to have been composed by him.

Note: There is some controversy about the inclusion of Justinian in the Synaxaria. His fervent labors to reconcile the Monophysites to the Church have led some writers to conclude that he himself embraced Monophysite errors; others dispute this. Lacking the wisdom to resolve the question, we only note that he is included in Ormylia Monastery’s Synaxarion (quoted above), but some Synaxaria have turned his commemoration into that of the Emperor Justin (518-527).