John 20.11-18 (8th Matins Gospel)

11A Marija stajaše napolju kod groba i plakaše. I kad plakaše nadviri se nad grob, 12I vidje dva anðela u bijelijem haljinama gdje sjede jedan èelo glave a jedan èelo nogu gdje bješe ležalo tijelo Isusovo. 13I rekoše joj oni: ženo! što plaèeš? Reèe im: uzeše Gospoda mojega, i ne znam gdje ga metnuše. 14I ovo rekavši obazre se natrag, i vidje Isusa gdje stoji, i ne znadijaše da je Isus. 15Isus joj reèe: ženo! što plaèeš? koga tražiš? A ona misleæi da je vrtar reèe mu: gospodine! ako si ga ti uzeo kaži mi gdje si ga metnuo, i ja æu ga uzeti. 16Isus joj reèe: Marija! A ona obazrevši se reèe mu: Ravuni! koje znaèi uèitelju. 17Reèe joj Isus: ne dohvataj se do mene, jer se još ne vratih k ocu svojemu; nego idi k braæi mojoj, i kaži im: vraæam se k ocu svojemu i ocu vašemu, i Bogu svojemu i Bogu vašemu. 18A Marija Magdalina otide, i javi uèenicima da vidje Gospoda i kaza joj ovo.

Acts 16.16-34 (Epistle)

16A dogodi se kad iðasmo na molitvu da nas srete jedna robinja koja imaše duh pogaðaèki i vraèajuæi donošaše veliki dobitak svojijem gospodarima. 17Ova poðe za Pavlom i za nama, i vikaše govoreæi: ovi su ljudi sluge Boga najvišega, koji javljaju nama put spasenija. 18I ovako èinjaše mnogo dana. A kad se Pavlu dosadi, okrenu se i reèe duhu: zapovijedam ti imenom Isusa Hrista, iziði iz nje. I iziðe u taj èas. 19A kad vidješe njezini gospodari da iziðe nad njihova dobitka, uzeše Pavla i Silu i odvukoše ih na pazar ka knezovima. 20I dovedavši ih k vojvodama, rekoše: ovi su ljudi Jevreji, i mute po našemu gradu, 21I propovijedaju obièaje kojijeh nama ne valja primati ni tvoriti, jer smo Rimljani. 22I sleže se narod na njih, i vojvode izdriješe im haljine, i zapovjediše da ih šibaju. 23I pošto ih zdravo izbiše baciše ih u tamnicu, i zapovjediše tamnièaru da ih dobro èuva. 24Primivši takovu zapovijest on ih baci u najdonju tamnicu i noge im metnu u klade. 25A u ponoæi bijahu Pavle i Sila na molitvi i hvaljahu Boga; a sužnji ih slušahu. 26A ujedanput tako se vrlo zatrese zemlja da se pomjesti temelj tamnièki; i odmah se otvoriše sva vrata i svima spadoše okovi. 27A kad se probudi tamnièar i vidje otvorena vrata tamnièka, izvadi nož i šæaše da se ubije, misleæi da su pobjegli sužnji. 28A Pavle povika zdravo govoreæi: ne èini sebi zla nikakva, jer smo mi svi ovdje. 29A on zaiskavši svijeæu uletje i drkæuæi pripade k Pavlu i Sili; 30I izvedavši ih napolje reèe: gospodo! šta mi treba èiniti da se spasem? 31A oni rekoše: vjeruj Gospoda Isusa Hrista i spašæeš se ti i sav dom tvoj. 32I kazaše mu rijeè Gospodnju, i svima koji su u domu njegovu. 33I uze ih u onaj sahat noæi i opra im rane; i krsti se on i svi njegovi odmah. 34I uvedavši ih u svoj dom postavi trpezu, i radovaše se sa svijem domom svojijem što vjerova Boga.

John 9.1-38 (Gospel)

1I prolazeæi vidje èovjeka slijepa od roðenja. 2I zapitaše ga uèenici njegovi govoreæi: Ravi! ko sagriješi, ili ovaj ili roditelji njegovi, te se rodi slijep? 3Isus odgovori: ni on sagriješi ni roditelji njegovi, nego da se jave djela Božija na njemu. 4Meni valja raditi djela onoga koji me posla dok je dan: doæi æe noæ kad niko ne može raditi. 5Dok sam na svijetu vidjelo sam svijetu. 6Rekavši ovo pljunu na zemlju i naèini kao od pljuvanke, i pomaza kalom oèi slijepome, 7I reèe: idi umij se u banji Siloamskoj koje znaèi poslan). Otide dakle i umi se, i doðe gledajuæi. 8A susjedi i koji ga bijahu vidjeli prije da bješe slijep govorahu: nije li ovo onaj što sjeðaše i prošaše? 9Jedni govorahu: on je; a drugi: nalik je na nj. A on govoraše: ja sam. 10Tada mu govorahu: kako ti se otvoriše oèi? 11On odgovori i reèe: èovjek koji se zove Isus naèini kao, i pomaza oèi moje, i reèe mi: idi u banju Siloamsku i umij se. A kad otidoh i umih se, progledah. 12Tada mu rekoše: gdje je on? Reèe: ne znam. 13Tada ga povedoše k farisejima, onoga što bješe nekad slijep. 14A bješe subota kad naèini Isus kao i otvori mu oèi. 15Tada ga opet pitahu i fariseji kako progleda. A on im reèe: kao metnu mi na oèi, i umih se, i vidim. 16Tada govorahu neki od fariseja: nije ovaj èovjek od Boga, jer ne svetkuje subote. Drugi govorahu: kako može èovjek grješan takova èudesa èiniti? I posta raspra meðu njima. 17Rekoše dakle opet slijepcu: šta veliš ti za njega što ti otvori oèi tvoje? A on reèe: prorok je. 18Tada Jevreji ne vjerovaše za njega da bješe slijep i progleda, dok ne dozvaše roditelje onoga što je progledao, 19I zapitaše ih govoreæi: je li ovo vaš sin za koga vi govorite da se rodi slijep? kako dakle sad vidi? 20A roditelji njegovi odgovoriše im i rekoše: znamo da je ovo sin naš i da se rodi slijep; 21A kako sad vidi ne znamo; ili ko mu otvori oèi mi ne znamo; on je veliki, pitajte njega neka sam kaže za sebe. 22Ovo rekoše roditelji njegovi, jer se bojahu Jevreja; jer se Jevreji bijahu dogovorili da bude odluèen od zbornice ko ga prizna za Hrista. 23Zato rekoše roditelji njegovi: on je veliki, pitajte njega. 24Tada po drugi put dozvaše èovjeka koji je bio slijep, i rekoše mu: podaj Bogu slavu; mi znamo da je èovjek ovaj grješan. 25A on odgovori i reèe: je li grješan ne znam; samo znam da ja bijah slijep, a sad vidim. 26Tada mu opet rekoše: šta ti uèini? kako otvori oèi tvoje? 27Odgovori im: ja vam veæ kazah, i ne slušaste; šta æete opet slušati? Veæ ako i vi hoæete uèenici njegovi da budete? 28A oni ga ukoriše, i rekoše mu: ti si uèenik njegov, a mi smo uèenici Mojsijevi. 29Mi znamo da s Mojsijem govori Bog; a ovoga ne znamo otkuda je. 30Èovjek odgovori i reèe im: to i jest za èudo, što vi ne znate otkuda je a on otvori oèi moje. 31A znamo da Bog ne sluša grješnika; nego ako ko poštuje Boga i volju njegovu tvori onoga sluša. 32Otkako je svijeta nije èuveno da ko otvori oèi roðenom slijepcu. 33Kad on ne bi bio od Boga ne bi mogao ništa èiniti. 34Odgovoriše i rekoše mu: ti si se rodio sav u grijesima, pa zar ti nas da uèiš? I istjeraše ga napolje. 35Èu Isus da ga istjeraše napolje; i našavši ga reèe mu: vjeruješ li ti sina Božijega? 36On odgovori i reèe: a koje je, Gospode, da ga vjerujem? 37A Isus mu reèe: i vidio si ga, i koji govori s tobom on je. 38A on reèe: vjerujem, Gospode! I pokloni mu se.

Apostles Andronicus of the Seventy and his fellow-laborer Junia

Andronicus is counted as one of the Seventy. He and his fellow-worker Junia are mentioned by St Paul in his Epistle to the Romans: “Greet Andronicus and Junia, my kinsmen and fellow prisoners, who are of note among the Apostles, who also were in Christ before me” (Romans 16:7). Some, troubled that a woman is mentioned as an Apostle, have attempted to translate “Junia” as “Junias,” a man’s name; but the Fathers are united in treating her as “Junia.” It may be that they were husband and wife, like Aquila and Priscilla (Acts 18), but the ancient witnesses do not tell us.

Andronicus became Bishop of Pannonia, but did not stay in one place, instead travelling throughout the world to proclaim the Gospel. Both Andronicus and Junia were granted the gift of wonder-working. Both of them suffered for Christ and were finally martyred.

Holy Martyr Solochon (298)

He was a Roman soldier, Egyptian by birth, during the reign of the Emperor Maximian. When Solochon refused an imperial command that all soldiers offer sacrifice to the idols, he was was arrested along with two friends and fellow-Christians, Pamphamir and Pamphylon. All three were put to harsh torture, under which Solochon’s two friends died. The commander ordered that Solochon’s mouth be pried open with a sword, so that he could be force-fed food sacrificed to idols; but the Saint broke the blade with his teeth. After further torture he was left to die. Christians took him to the home of a widow, where he recovered somewhat and counseled the faithful to hold firm in their faith under torture and persecution. Soon afterward, he reposed, giving thanks to God.