Luke 1.39-49, 56 (Matins Gospel, Annunciation)

39A Marija ustavši onijeh dana otide brzo u gornju zemlju u grad Judin. 40I uðe u kuæu Zarijinu, i pozdravi se s Jelisavetom. 41I kad Jelisaveta èu èestitanje Marijino, zaigra dijete u utrobi njezinoj, i Jelisaveta se napuni Duha svetoga, 42I povika zdravo i reèe: blagoslovena si ti meðu ženama, i blagosloven je plod utrobe tvoje. 43I otkud meni ovo da doðe mati Gospoda mojega k meni? 44Jer gle, kad doðe glas èestitanja tvojega u uši moje, zaigra dijete radosno u utrobi mojoj. 45I blago onoj koja vjerova; jer æe se izvršiti što joj kaza Gospod. 46I reèe Marija: velièa duša moja Gospoda; 47I obradova se duh moj Bogu spasu mojemu, 48Što pogleda na poniženje sluškinje svoje; jer gle, otsad æe me zvati blaženom svi naraštaji; 49Što mi uèini velièinu silni, i sveto ime njegovo; 56Marija pak sjedi s njom oko tri mjeseca, i vrati se kuæi svojoj.

Isaiah 41.4-14 (6th Hour)

4Ko je uradio i uèinio to? i zove naraštaje od iskona? Ja, Gospod, prvi i pošljednji, ja isti. 5Vidješe ostrva i uplašiše se, krajevi zemaljski zadrktaše, približiše se i doðoše. 6Jedan drugom pomagaše, i bratu svojemu govoraše: budi hrabar. 7Drvodjelja hrabraše zlatara; koji kleplje hrabraše onoga koji kuje na nakovnju, govoreæi: dobro je za spajanje. I pritvrðivaše klincima da se ne pomièe. 8Ali ti, Izrailju, slugo moj; Jakove, kojega izabrah, sjeme Avrama prijatelja mojega! 9Ti, kojega uzeh s krajeva zemaljskih, i izmeðu izbranijeh njezinijeh dozvah te, i rekoh ti: ti si moj sluga, ja te izabrah, i ne odbacih tebe; 10Ne boj se, jer sam ja s tobom; ne plaši se, jer sam ja Bog tvoj; ukrijepiæu te i pomoæi æu ti, i poduprijeæu te desnicom pravde svoje. 11Gle, postidjeæe se i posramiæe svi koji se ljute na tebe; biæe kao ništa i izginuæe protivnici tvoji. 12Potražiæeš suparnike svoje, ali ih neæeš naæi, biæe kao ništa, i koji vojuju na te, nestaæe ih. 13Jer ja Gospod Bog tvoj držim te za desnicu, i kažem ti: ne boj se, ja æu ti pomagati. 14Ne boj se, crviæu Jakovljev, narodiæu Izrailjev, ja æu ti pomagati, govori Gospod i izbavitelj tvoj, svetac Izrailjev.

Genesis 17.1-9 (Vespers)

1A kad Avramu bi devedeset i devet godina, javi mu se Gospod i reèe mu: ja sam Bog svemoguæi, po mojoj volji živi i budi pošten. 2I uèiniæu zavjet izmeðu sebe i tebe, i vrlo æu te umnožiti. 3A Avram pade nièice. I Gospod mu još govori i reèe: 4Od mene evo zavjet moj s tobom da æeš biti otac mnogim narodima. 5Zato se više neæeš zvati Avram, nego æe ti ime biti Avraam, jer sam te uèinio ocem mnogih naroda; 6Daæu ti porodicu vrlo veliku, i naèiniæu od tebe narode mnoge, i carevi æe izaæi od tebe. 7A postavljam zavjet svoj izmeðu sebe i tebe i sjemena tvojega nakon tebe od koljena do koljena, da je zavjet vjeèan, da sam Bog tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe; 8I daæu tebi i sjemenu tvojemu nakon tebe zemlju u kojoj si došljak, svu zemlju Hanansku u državu vjeènu, i biæu im Bog. 9I reèe Bog Avramu: ti pak drži zavjet moj, ti i sjeme tvoje nakon tebe od koljena do koljena.

Proverbs 15.20-16.9 (LXX) (Vespers)

20Mudar je sin radost ocu, a èovjek bezuman prezire mater svoju. 21Bezumlje je radost bezumniku, a razuman èovjek hodi pravo. 22Namjere se rasipaju kad nema savjeta, a tvrdo stoje gdje je mnogo savjetnika. 23Raduje se èovjek odgovorom usta svojih, i rijeè u vrijeme kako je dobra! 24Put k životu ide gore razumnome da se saèuva od pakla ozdo. 25Gospod raskopava kuæu ponositima, a meðu udovici utvrðuje. 26Mrske su Gospodu misli zle, a besjede èistijeh mile su. 27Lakomac zatire svoju kuæu, a ko mrzi na poklone živ æe biti. 28Srce pravednikovo premišlja šta æe govoriti, a usta bezbožnièka rigaju zlo. 29Daleko je Gospod od bezbožnijeh, a molitvu pravednijeh èuje. 30Vid oèinji veseli srce, dobar glas goji kosti. 31Uho koje sluša karanje životno nastavaæe meðu mudrima. 32Ko odbacuje nastavu, ne mari za dušu svoju; a ko sluša karanje, biva razuman. 33Strah je Gospodnji nastava k mudrosti, i prije slave ide smjernost.

1Èovjek sprema srce, ali je od Gospoda što æe jezik govoriti. 2Èovjeku se svi putovi njegovi èine èisti, ali Gospod ispituje duhove. 3Ostavi na Gospoda djela svoja, i biæe tvrde namjere tvoje. 4Gospod je stvorio sve sam za se, i bezbožnika za zli dan. 5Mrzak je Gospodu ko je god ponosita srca, i neæe ostati bez kara ako æe i druge uzeti u pomoæ. 6Milošæu i istinom oèišæa se bezakonje, i strahom Gospodnjim uklanja se èovjek oda zla. 7Kad su èiji putovi mili Gospodu, miri s njim i neprijatelje njegove. 8Bolje je malo s pravdom nego mnogo dohodaka s nepravdom. 9Srce èovjeèije izmišlja sebi put, ali Gospod upravlja korake njegove.

Exodus 3.1-8 (Vespers, Annunciation)

1A Mojsije pasijaše stado Jotoru tastu svojemu, svešteniku Madijamskomu, i odvede stado preko pustinje, i doðe na goru Božiju Horiv. 2I javi mu se anðeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine. I pogleda, a to kupina ognjem gori a ne sagorijeva. 3I Mojsije reèe: idem da vidim tu utvaru veliku, zašto ne sagorijeva kupina. 4A Gospod kad ga vidje gdje ide da vidi, viknu ga Bog iz kupine, i reèe: Mojsije! Mojsije! A on odgovori: evo me. 5A Bog reèe: ne idi ovamo. Izuj obuæu svoju s nogu svojih, jer je mjesto gdje stojiš sveta zemlja. 6Još reèe: ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsije zakloni lice svoje, jer ga strah bijaše gledati u Boga. 7I reèe Gospod: dobro vidjeh nevolju naroda svojega u Misiru, i èuh viku njegovu od zla koje mu èine nastojnici, jer poznah muku njegovu. 8I siðoh da ga izbavim iz ruku Misirskih, i da ga izvedem iz one zemlje u zemlju dobru i prostranu, u zemlju gdje mlijeko i med teèe, na mjesto gdje su Hananeji i Heteji i Amoreji i Ferezeji i Jeveji i Jevuseji.

Proverbs 8.22-30 (Vespers, Annunciation)

22Gospod me je imao u poèetku puta svojega, prije djela svojih, prije svakoga vremena. 23Prije vijekova postavljena sam, prije poèetka, prije postanja zemlje. 24Kad jošte ne bijaše bezdana, rodila sam se, kad još ne bijaše izvora obilatijeh vodom. 25Prije nego se gore osnovaše, prije humova ja sam se rodila; 26Još ne bješe naèinio zemlje ni polja ni poèetka prahu vasiljenskom; 27Kad je ureðivao nebesa, ondje bijah; kad je razmjeravao krug nad bezdanom. 28Kad je utvrðivao oblake gore i krijepio izvore bezdanu; 29Kad je postavljao moru meðu i vodama da ne prestupaju zapovijesti njegove, kad je postavljao temelje zemlji; 30Tada bijah kod njega hranjenica, bijah mu milina svaki dan, i veseljah se pred njim svagda;

Hebrews 2.11-18 (Epistle, Annunciation)

11Jer i onaj koji osveæuje, i oni koji se osveæuju, svi su od jednoga; zaradi toga uzroka ne stidi se nazvati ih braæom 12Govoreæi: objaviæu ime tvoje braæi svojoj, i posred crkve zapjevaæu te. 13I opet: ja æu se u njega uzdati. I opet: evo ja i djeca moja koju mi je dao Bog. 14Buduæi pak da djeca imaju tijelo i krv, tako i on uze dijel u tome, da smræu satre onoga koji ima državu smrti, to jest ðavola; 15I da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše robovi. 16Jer se zaista ne prima anðela, nego se prima sjemena Avraamova. 17Zato bješe dužan u svemu da bude kao braæa, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenièki pred Bogom, da oèisti grijehe narodne. 18Jer u èemu postrada i iskušan bi u onome može pomoæi i onima koji se iskušavaju.

Luke 1.24-38 (Gospel, Annunciation)

24A poslije ovijeh dana zatrudnje Jelisaveta žena njegova, i krijaše se pet mjeseci govoreæi: 25Tako mi uèini Gospod u dane ove u koje pogleda na me da me izbavi od ukora meðu ljudima. 26A u šesti mjesec posla Bog anðela Gavrila u grad Galilejski po imenu Nazaret 27K djevojci isprošenoj za muža, po imenu Josifa iz doma Davidova; i djevojci bješe ime Marija. 28I ušavši k njoj anðeo reèe: raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti meðu ženama. 29A ona vidjevši ga poplaši se od rijeèi njegove i pomisli: kakav bi ovo bio pozdrav? 30I reèe joj anðeo: ne boj se, Marija! Jer si našla milost u Boga. 31I evo zatrudnjeæeš, i rodiæeš sina, i nadjeni mu ime Isus. 32On æe biti veliki, i nazvaæe se sin najvišega, i daæe mu Gospod Bog prijesto Davida oca njegova; 33I carovaæe u domu Jakovljevu vavijek, i carstvu njegovom neæe biti kraja. 34A Marija reèe anðelu: kako æe to biti kad ja ne znam za muža? 35I odgovarajuæi anðeo reèe joj: duh sveti doæi æe na tebe, i sila najvišega osjeniæe te; zato i ono što æe se roditi biæe sveto, i nazvaæe se sin Božij. 36I evo Jelisaveta tvoja tetka, i ona zatrudnje sinom u starosti svojoj, i ovo je šesti mjesec njojzi, koju zovu nerotkinjom. 37Jer u Boga sve je moguæe što reèe. 38A Marija reèe: evo sluškinje Gospodnje; neka mi bude po rijeèi tvojoj. I anðeo otide od nje.

The Annunciation of Our Most Holy Lady, the Theotokos and Ever-Virgin Mary

When Mary the Virgin was about fourteen years old, the Archangel Gabriel came to Joseph’s dwelling, where she was living, and said to her, ‘Rejoice, thou Full of Grace, the Lord is with thee: blessed art thou among women.’ Receiving assurance that she had been chosen to be the Mother of God Himself, she answered in humility, ‘Behold the handmaid of the Lord; be it unto me according to thy word.’ Immediately, the Holy Spirit came upon her, the power of the Most High overshadowed her, and the Incarnation, long awaited by the whole creation, took place: He who contains the whole universe consented to be contained in the womb of one woman, the most holy Theotokos.

The Church teaches us that it was within the holy Virgin’s power to refuse the divine conception: her knowing and willing acceptance, the consummation of the faith of the whole righteous remnant of Israel, shows us that our very salvation is the fruit of the cooperation (synergia) of human faithfulness with God’s saving grace.

Carrying in her womb the Savior of the Universe, the Virgin went to the hills of Judea to stay with her kinswoman Elizabeth, who six months before had conceived in her old age (by Zacharias the priest) St John the Forerunner. As the holy Virgin approached, the child John leaped in his mother’s womb for joy, prophesying the coming of Emmanuel. Feeling the prophecy, Elizabeth was filled with the Holy Spirit and blessed the holy Mary and the fruit of her womb. And Mary in turn glorified God, saying ‘My soul doth magnify the Lord, and my spirit hath rejoiced in God my Savior’ (Luke ch. 1).

New Confessor/Hieromartyr Tikhon, patriarch of Moscow (1925)

Born in 1865, he was tonsured a monk in 1891, and consecrated a Bishop in 1891. From 1900, he was Bishop of Alaska, with oversight of the Church throughout North America. In America, he consecrated the first Orthodox monastery on the continent and worked tirelessly to unite all ethnic groups as one flock. In 1907 he was made Bishop of Yaroslavl and returned to Russia.

In 1917, he was elected to be the first Patriarch of Moscow since the abolition of the Patriarchate by Tsar Peter the Great more than 200 years before. Almost immediately, the Russian Church was plunged into new and terrible persecution as an atheist and totalitarian government seized control. Patriarch Tikhon always sought not to quarrel with the Communist government, but his refusal to deny his faith or his Church marked him in their eyes as an enemy. In 1925 he died under mysterious circumstances, and is generally thought to have been murdered by the Soviets. He is commemorated as a Confessor, and by many as a Martyr also.

Note: because his commemoration falls on the Feast of the Annunciation, his service is usually transferred to the day before or after the Feast.