1 John 2.18-3.10 (Epistle)

18Djeco! pošljednje je vrijeme, i kao što èuste da æe doæi antihrist, i sad mnogi antihristi postaše; po tom poznajemo da je pošljednji èas. 19Od nas iziðoše, ali ne biše od nas: kad bi bili od nas onda bi ostali s nama; ali da se jave da nijesu svi od nas. 20I vi imate pomazanje od svetoga, i znate sve. 21Ne pisah vam kao da ne znate istine, nego što je znate, i znate da nikakva laž nije od istine. 22Ko je lažljivac osim onoga koji odrièe da Isus nije Hristos? Ovo je antihrist, koji se odrièe oca i sina. 23Koji se god odrièe sina ni oca nema; a koji priznaje sina, i oca ima. 24Vi dakle što èuste ispoèetka u vama neka stoji; ako u vama ostane što èuste ispoèetka, i vi æete ostati u sinu i u ocu. 25I ovo je obeæanje koje nam on obeæa, život vjeèni. 26Ovo vam pisah za one koji vas varaju. 27I vi pomazanje što primiste od njega, u vama stoji, i ne trebujete da vas ko uèi; nego kako vas to samo pomazanje uèi u svemu, i istinito je, i nije laž, i kao što vas nauèi ostanite u njemu. 28I sad, djeèice, ostanite u njemu da imamo slobodu kad se javi, i da se ne osramotimo pred njim o njegovu dolasku. 29Ako znate da je pravednik, poznajte da je svaki koji tvori pravdu od njega roðen.

1Vidite kakvu nam je ljubav dao otac, da se djeca Božija nazovemo i budemo; zato svijet ne poznaje nas, jer njega ne pozna. 2Ljubazni! sad smo djeca Božija, i još se ne pokaza šta æemo biti; nego znamo da kad se pokaže, biæemo kao i on, jer æemo ga vidjeti kao što jest. 3I svaki koji ovaj nad ima na njega, èisti se, kao i on što je èist. 4Svaki koji èini grijeh i bezakonje èini: i grijeh je bezakonje. 5I znate da se on javi da grijehe naše uzme; i grijeha u njemu nema. 6Koji god u njemu stoji ne griješi; koji god griješi ne vidje ga niti ga pozna. 7Djeèice! niko da vas ne vara: koji pravdu tvori pravednik je, kao što je on pravedan; 8Koji tvori grijeh od ðavola je, jer ðavo griješi od poèetka. Zato se javi sin Božij da raskopa djela ðavolja. 9Koji je god roðen od Boga ne èini grijeha, jer njegovo sjeme stoji u njemu, i ne može griješiti, jer je roðen od Boga. 10Po tom se poznaju djeca Božija i djeca ðavolja: koji god ne tvori pravde, nije od Boga, i koji ne ljubi brata svojega.

Hebrews 7.7-17 (Epistle, Meeting)

7Ali bez svakoga izgovora manje blagoslovi veæe. 8I tako ovdje uzimaju desetak ljudi koji umiru, a onamo onaj za kojega se posvjedoèi da živi. 9I, da ovako reèem, Levije koji uze desetak, dao je desetak kroz Avraama: 10Jer bijaše još u bedrima oèinima kad ga srete Melhisedek. 11Ako je dakle savršenstvo postalo kroz Levitsko sveštenstvo jer je narod pod njim zakon primio kaka je još potreba bila govoriti da æe drugi sveštenik postati po redu Melhisedekovu a ne po redu Aronovu? 12Jer kad se promijeni sveštenstvo, mora se i zakon promijeniti. 13Jer za koga se ovo govori on je od drugoga koljena, od kojega niko ne pristupi k oltaru. 14Jer je poznato da Gospod naš od koljena Judina iziðe, za koje koljeno Mojsije ne govori ništa o sveštenstvu. 15I još je više poznato da æe po redu Melhisedekovu drugi sveštenik postati, 16Koji nije postao po zakonu tjelesne zapovijesti nego po sili života vjeènoga. 17Jer svjedoèi: ti si sveštenik vavijek po redu Melhisedekovu.

Mark 11.1-11 (Gospel)

1I kad se približi k Jerusalimu, k Vitfazi i Vitaniji, kod gore Maslinske, posla dvojicu od uèenika svojijeh 2I reèe im: idite u selo što je prema vama, i odmah kako uðete u njega naæi æete magare privezano, na koje niko od ljudi nije usjedao; odriješite ga i dovedite. 3I ako vam ko reèe: šta to èinite? kažite: treba Gospodu; i odmah æe ga poslati amo. 4A oni otidoše, i naðoše magare privezano kod vrata napolju na raskršæu, i odriješiše ga. 5I neki od onijeh što stajahu ondje rekoše im: zašto driješite magare? 6A oni rekoše im kao što im zapovjedi Isus; i ostaviše ih. 7I dovedoše magare k Isusu, i metnuše na nj haljine svoje; i usjede na nj. 8A mnogi prostriješe haljine svoje po putu; a jedni rezahu granje od drveta, i prostirahu po putu. 9A koji iðahu pred njim i za njim, vikahu govoreæi: Osana! blagosloven koji ide u ime Gospodnje! 10Blagosloveno carstvo oca našega Davida koje ide u ime Gospodnje! Osana na visini! 11I uðe Isus u Jerusalim, i u crkvu; i promotrivši sve, kad bi uveèe, iziðe u Vitaniju s dvanaestoricom.

Luke 2.22-40 (Gospel, Meeting)

22I kad doðe vrijeme da idu na molitvu po zakonu Mojsijevu, doniješe ga u Jerusalim da ga metnu pred Gospoda, 23Kao što je napisano u zakonu Gospodnjemu: da se svako dijete muško koje najprije otvori matericu posveti Gospodu;) 24I da prinesu prilog, kao što je reèeno u zakonu Gospodnjemu, dvije grlice, ili dva golubiæa. 25I gle, bijaše u Jerusalimu èovjek po imenu Simeun, i taj èovjek bješe pravedan i pobožan, koji èekaše utjehe Izrailjeve, i Duh sveti bijaše u njemu. 26I njemu bješe sveti Duh kazao da neæe vidjeti smrti dok ne vidi Hrista Gospodnjega. 27I kaza mu Duh te doðe u crkvu; i kad donesoše roditelji dijete Isusa da svrše za njega zakon po obièaju, 28I on ga uze na ruke svoje, i hvali Boga i reèe: 29Sad otpuštaš s mirom slugu svojega, Gospode, po rijeèi svojoj; 30Jer vidješe oèi moje spasenije tvoje, 31Koje si ugotovio pred licem sviju naroda, 32Vidjelo, da obasja neznabošce, i slavu naroda tvojega Izrailja. 33I Josif i mati njegova èuðahu se tome što se govoraše za njega. 34I blagoslovi ih Simeun, i reèe Mariji materi njegovoj: gle, ovaj leži da mnoge obori i podigne u Izrailju, i da bude znak protiv koga æe se govoriti 35A i tebi samoj probošæe nož dušu da se otkriju misli mnogijeh srca. 36I bješe Ana proroèica, kæi Fanuilova, od koljena Asirova; ona je ostarjela, a sedam je godina življela s mužem od djevojaštva svojega, 37I udova oko osamdeset i èetiri godine, koja ne odlažaše od crkve, i služaše Bogu dan i noæ postom i molitvama. 38I ona u taj èas doðe, i hvaljaše Gospoda i govoraše za njega svima koji èekahu spasenija u Jerusalimu. 39I kad svršiše sve po zakonu Gospodnjemu, vratiše se u Galileju u grad svoj Nazaret. 40A dijete rastijaše i jaèaše u duhu, i punjaše se premudrosti, i blagodat Božija bješe na njemu.

Holy Martyr Nicephorus (ca. 257)

Sapricius the priest and the layman Nicephorus lived in Antioch of Syria. Though they were the closest of friends, a disagreement between them led to estrangement and then to outright enmity. In time, Nicephorus came to himself and realized that reconciliation and love among brethren are precious in the sight of the Lord, and he sent to Sapricius to ask his forgiveness for Christ’s sake. But his messengers were turned away, and Sapricius coldly refused any reconciliation. At the same time he violated the Lord’s commandment by continuing to serve at the altar without seeking to make peace. Nicephorus finally went in person and threw himself at Sapricius’ feet, but even this had no effect.

Soon, persecution of Christians broke out, and Sapricius was arrested. When he confessed Christ without fear or hesitation, and refused to make sacrifice to the idols even under torture, he was condemned to be beheaded. Nicephorus was distressed that Sapricius might give his life in Christ’s name while still at enmity with a brother; and that he himself would lose his chance to make peace. As Sapricius was being led to the place of execution, Nicephorus went on his knees before him and cried ‘Martyr of Christ, forgive me the offences for which you are angry with me!’ Still, Sapricius coldly spurned his former friend’s pleas. For this reason, as the executioner was raising his sword, and the crown of martyrdom was only seconds away, God withdrew his grace from the priest, who turned to the executioner and declared his readiness to adore the idols. Nicephorus, who was among the witnesses, begged him not to apostatise, but his words were of no effect. Nicephorus then turned to the executioner and shouted ‘I am a Christian! I believe in our Lord Jesus Christ whom he has just denied. Let him go and put me to death in his place!’

The Governor agreed, and ordered the release of Sapricius and the execution of Nicephorus. The Martyr laid his neck on the block joyfully and claimed the crown that Sapricius had thrown away. The Synaxarion concludes:

‘When he departed for heaven to receive the crown of glory, Saint Nicephorus left to us Christians a vivid illustration of these words uttered by the Holy Spirit: If I deliver my body to be burned but have no love, I gain nothing (1 Cor. 13:3). If you do not forgive men their trespasses neither will your heavenly Father forgive your trespasses… For the measure you give will be the measure you get (Matt. 6:15; 7:2).’

Hieromartyr Peter of Damascus, bishop of Damascus (ca. 776)

“Saint Peter was Bishop of Damascus during the reign of Constantine Copronymus (c. 776) and a contemporary of Saint John of Damascus. He was arrested on the orders of the Caliph Walid for castigating the heretical doctrines of the Muslims and the Manichaeans. His tongue was cut out and he was exiled to South Arabia (Arabia Felix), where he continued to teach the true Faith and to serve the holy Mysteries until he entered into the reward of his labours in heaven.’ (Synaxarion)

Peter of Damascus, Hesychast (12th c.)

Little is known of him except by his writings in the Philokalia . Saint Nikodemos, compiler of the Philokalia, writes that his work is ‘a recapitulation of holy watchfulness… a circle within a circle, a concentrated Philokalia within the more extendedPhilokalia.’