Isaiah 2.3-11 (6th Hour)

3I iæi æe mnogi narodi govoreæi: hodite da idemo na goru Gospodnju, u dom Boga Jakovljeva, i uèiæe nas svojim putovima, i hodiæemo stazama njegovijem; jer æe iz Siona izaæi zakon, i rijeè Gospodnja iz Jerusalima. 4I sudiæe meðu narodima, i karaæe mnoge narode, te æe raskovati maèeve svoje na raonike, i koplja svoja na srpove, neæe dizati maèa narod na narod, niti æe se više uèiti boju. 5Dome Jakovljev, hodi da idemo po svjetlosti Gospodnjoj. 6Ali si ostavio svoj narod, dom Jakovljev, jer su puni zala istoènijeh i gataju kao Filisteji, i mili su im sinovi tuðinski. 7I zemlja je njihova puna srebra i zlata, i blagu njihovu nema kraja; zemlja je njihova puna konja, i kolima njihovijem nema kraja. 8Puna je zemlja njihova i idola; djelu ruku svojih klanjaju se, što naèiniše prsti njihovi. 9I klanjaju se prosti ljudi, i savijaju se glavni ljudi; nemoj im oprostiti. 10Uði u stijenu, i sakrij se u prah od straha Gospodnjega i od slave velièanstva njegova. 11Ponosite oèi èovjeèije poniziæe se, i visina ljudska ugnuæe se, a Gospod æe sam biti uzvišen u onaj dan.

Genesis 1.24-2.3 (Vespers)

24Potom reèe Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovijem, stoku i sitne životinje i zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem. I bi tako. 25I stvori Bog zvijeri zemaljske po vrstama njihovijem, i stoku po vrstama njezinijem, i sve sitne životinje na zemlji po vrstama njihovijem. I vidje Bog da je dobro. 26Potom reèe Bog: da naèinimo èovjeka po svojemu oblièju, kao što smo mi, koji æe biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cijele zemlje i od svijeh životinja što se mièu po zemlji. 27I stvori Bog èovjeka po oblièju svojemu, po oblièju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih. 28I blagoslovi ih Bog, i reèe im Bog: raðajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se mièe po zemlji. 29I još reèe Bog: evo, dao sam vam sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to æe vam biti za hranu. 30A svjemu zvjerinju zemaljskom i svjema pticama nebeskim i svjemu što se mièe na zemlji i u èem ima duša živa, dao sam svu travu da jedu. I bi tako. 31Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe veoma. I bi veèe i bi jutro, dan šesti.

1Tako se dovrši nebo i zemlja i sva vojska njihova. 2I svrši Bog do sedmoga dana djela svoja, koja uèini; i poèinu u sedmi dan od svijeh djela svojih, koja uèini; 3I blagoslovi Bog sedmi dan, i posveti ga, jer u taj dan poèinu od svijeh djela svojih, koja uèini;

Proverbs 2.1-22 (Vespers)

1Sine moj, ako primiš rijeèi moje, i zapovijesti moje sahraniš kod sebe, 2Da pazi uho tvoje na mudrost, i prigneš srce svoje k razumu, 3Ako prizoveš mudrost, i k razumu podigneš glas svoj, 4Ako ga ustražiš kao srebro, i kao sakriveno blago ako dobro ustražiš; 5Tada æeš razumjeti strah Gospodnji, i poznanje Božije naæi æeš. 6Jer Gospod daje mudrost, iz njegovijeh usta dolazi znanje i razum. 7Èuva pravima što doista jest, štit je onima koji hode u bezazlenosti, 8Da bi se držali staza pravijeh, a on èuva put svetaca svojih. 9Tada æeš razumjeti pravdu i sud i što je pravo, i svaki dobri put. 10Kad doðe mudrost u srce tvoje, i znanje omili duši tvojoj, 11Pomnjivost æe paziti na te, razum æe te èuvati, 12Izbavljajuæi te od zla puta, od ljudi koji govore opake stvari, 13Koji ostavljaju prave pute da idu putovima mraènijem, 14Koji se raduju zlo èineæi, i igraju u zlijem opaèinama; 15Kojih su putovi krivi, i sami su opaki na stazama svojim; 16Izbavljajuæi te od žene tuðe, od tuðinke, koja laska svojim rijeèima, 17Koja ostavlja voða mladosti svoje, i zaboravlja zavjet Boga svojega. 18Jer k smrti vodi dom njezin, i k mrtvima staze njezine. 19Ko god uðe k njoj ne vraæa se, niti izlazi na put životni. 20Zato hodi putem dobrijeh, i drži se staza pravednièkih. 21Jer æe pravednici nastavati na zemlji, i bezazleni æe ostati na njoj. 22A bezbožni æe se istrijebiti sa zemlje, i bezakonici æe se išèupati iz nje.

St Tarasios, archbishop of Constantinople (806)

He was a nobleman born in Constantinople, and distinguished himself in a secular career, rising in the year 780 to the rank of protasecretis, Principal Secretary of State to the Emperor Constantine VI and his mother the Empress Irene, who was serving as regent.

His life took a sudden turn when, in 784, Patriarch Paul IV resigned, recommending Tarasios as the only man capable of restoring the Patriarchate, ravaged by the iconoclast heresy, to true Faith and full communion with the other Patriarchates. Tarasios, though unwilling, was virtually forced to accept the Patriarchate by the rulers and the Senate: he agreed at last on condition that an Ecumenical Council be summoned immediately to put an end to the iconoclast heresy. In a few days he was raised from a layman through all the degrees of the clergy and on December 25 784, was consecrated Archbishop of Constantinople.

At Saint Tarasios’ insistence, the Imperial rulers summoned a Church Council, which met at Constantinople in 786. Before its sessions had even begun, iconoclasts burst into the church and drove out the Fathers, who were forced to reconvene in Nicaea, where the first session opened. Patriarch Tarasios presided, and the Council concluded with a condemnation of the iconoclast heresy and the restoration of veneration of the holy images.

As Archbishop, the Saint was a model of humility, compassion, and firmness in the Faith. He refused to have any servants and dressed simply, a living rebuke to the luxury that had corrupted the clergy at that time. His works of charity were so great that he became known to the people as ‘the new Joseph’: he founded hospices and shelters, distributed the Church’s wealth freely to the poor, and often invited the poor to his own table to share his simple fare. He insisted on exercising all gentleness and mercy in restoring repentant heretics to the Church, a policy that met with opposition from the more severe leaders of the Studion monastery. At the same time he was unbending in the defense of the Faith: when the Emperor Constantine came of age he repudiated his wife Mary in order to marry Theodota, one of her servants. The Patriarch refused to bless the adulterous union and threatened the Emperor with excommunication if he persisted in sin. The Emperor had Tarasios imprisoned, forced his licit wife to enter a monastery, and found a priest, Joseph, to bless his second marriage. The following year Constantine was blinded and dethroned, and Tarasios regained his freedom.

The holy Patriarch continued to serve his Church faithfully, occupying the episcopal throne for a total of twenty-six years. In his last years, despite a long and painful illness, he continued to serve the Divine Liturgy daily, supporting himself with his staff. In the year 806, serving at the altar, he began to chant from Psalm 85, Bow down thine ear, O Lord, and hear me, and gave up his soul to God.

“In 820, the Emperor Leo the Armenian, who for seven years had supported the iconoclasts and had fiercely persecuted the Orthodox, had a disturbing dream. He saw a stern-looking Saint Tarasius ordering a man by the name of Michael to run Leo himself through with a sword. Six days later, Leo was in fact assasinated by Michael the Stammerer, who seized power… In physical appearance, Saint Tarasius is said to have closely resembled Saint Gregory the Theologian.” (Synaxarion)