Jude 11-25 (Epistle)

11Teško njima! jer putem Kainovijem poðoše i u prijevaru Valaamove plate padoše, i u buni Koreovoj izgiboše. 12Ovo su oni što pogane vaše milostinje jeduæi s vama bez straha i gojeæi se; oblaci bezvodni, koje vjetrovi prenose; jesenska drveta nerodljiva, koja su dvaput umrla, i iz korijena išèupana; 13Bijesni valovi morski, koji se pjene svojijem sramotama, zvijezde lažne, kojima se èuva mrak vjeène tame. 14Ali i za ovake prorokova Enoh, sedmi od Adama, govoreæi: gle, ide Gospod s hiljadama svetijeh anðela svojijeh 15Da uèini sud svima, i da pokara sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela kojima bezbožnost èiniše, i za sve ružne rijeèi njihove koje bezbožni grješnici govoriše na nj. 16Ovo su nezadovoljni vikaèi, koji po željama svojijem žive, i usta njihova govore ponosite rijeèi, i za dobitak gledaju ko je ko. 17A vi, ljubazni, opominjite se rijeèi koje naprijed kazaše apostoli Gospoda našega Isusa Hrista, 18Jer vam kazaše da æe u pošljednje vrijeme postati rugaèi, koji æe hoditi po svojijem željama i bezbožnostima. 19Ovo su oni što se odvajaju od jedinosti vjere i jesu tjelesni, koji duha nemaju. 20A vi, ljubazni, naziðujte se svojom svetom vjerom, i molite se Bogu Duhom svetijem. 21I sami sebe držite u ljubavi Božijoj, èekajuæi milosti Gospoda našega Isusa Hrista za život vjeèni. 22I tako razlikujuæi jedne milujte, 23A jedne strahom izbavljajte i iz ognja vadite; a karajte sa strahom, mrzeæi i na haljinu opoganjenu od tijela. 24A onome koji vas može saèuvati bez grijeha i bez mane, i postaviti prave pred slavom svojom u radosti, 25Jedinome premudrome Bogu i spasu našemu, kroz Isusa Hrista Gospoda našega, slava i velièanstvo, država i vlast prije sviju vijekova i sad i u sve vijekove. Amin.

Luke 23.2-34, 44-56 (Gospel)

2I poèeše ga tužiti govoreæi: ovoga naðosmo da otpaðuje narod naš, i zabranjuje davati æesaru danak, i govori da je on Hristos car. 3A Pilat ga zapita: ti li si car Judejski? A on odgovarajuæi reèe mu: ti kažeš. 4A Pilat reèe glavarima sveštenièkijem i narodu: ja ne nalazim nikakve krivice na ovom èovjeku. 5A oni navaljivahu govoreæi: on buni ljude uèeæi po svoj Judeji poèevši od Galileje dovde. 6A Pilat èuvši za Galileju zapita: zar je on Galilejac? 7I razumjevši da je iz podruèja Irodova posla ga Irodu, koji takoðer bijaše u Jerusalimu onijeh dana. 8A Irod vidjevši Isusa bi mu vrlo milo; jer je odavno željeo da ga vidi, jer je mnogo slušao za njega, i nadaše se da æe vidjeti od njega kako èudo. 9I pita ga mnogo koje za što; ali mu on ništa ne odgovori. 10A glavari sveštenièki i književnici stajahu, i jednako tužahu ga. 11A Irod osramotivši ga sa svojijem vojnicima, i narugavši mu se, obuèe mu bijelu haljinu, i posla ga natrag Pilatu. 12I u taj se dan pomiriše Pilat i Irod meðu sobom; jer prije bijahu u zavadi. 13A Pilat sazvavši glavare sveštenièke i knezove i narod 14Reèe im: dovedoste mi ovoga èovjeka kao koji narod otpaðuje, i eto ja ga pred vama ispitah, i ne nalazim na ovom èovjeku nijedne krivice što vi na njega govorite; 15A ni Irod, jer sam ga slao k njemu; i eto se ne nalazi ništa da je uèinio što bi zasluživalo smrt. 16Daklem da ga izbijem pa da pustim. 17A trebaše o svakom prazniku pashe da im pusti po jednoga sužnja. 18Ali narod sav povika govoreæi: uzmi ovoga, a pusti nam Varavu; 19Koji bijaše baèen u tamnicu za nekakvu bunu uèinjenu u gradu i za krv. 20A Pilat opet reèe da bi on htio pustiti Isusa. 21A oni vikahu govoreæi: raspni ga, raspni. 22A on im treæi put reèe: kakvo je dakle on zlo uèinio? ja ništa na njemu ne naðoh što bi zasluživalo smrt; daklem da ga izbijem pa da pustim. 23A oni jednako navaljivahu s velikom vikom, i iskahu da se on razapne; i nadvlada vika njihova i glavara sveštenièkijeh. 24I Pilat presudi da bude kao što oni ištu. 25I pusti onoga što iskahu, koji bješe baèen u tamnicu za bunu i za krv; a Isusa ostavi na njihovu volju. 26I kad ga povedoše, uhvatiše nekoga Simona Kirinca koji iðaše iz polja, i metnuše na njega krst da nosi za Isusom. 27A za njim iðaše mnoštvo naroda i žena, koje plakahu i naricahu za njim. 28A Isus obazrevši se na njih reèe: kæeri Jerusalimske! ne plaèite za mnom, nego plaèite za sobom i za djecom svojom. 29Jer gle, idu dani u koje æe se reæi: blago nerotkinjama, i utrobama koje ne rodiše, i sisama koje ne dojiše. 30Tada æe poèeti govoriti gorama: padnite na nas; i bregovima: pokrijte nas. 31Jer kad se ovako radi od sirova drveta, šta æe biti od suha? 32Voðahu pak i druga dva zloèinca da pogube s njim. 33I kad doðoše na mjesto koje se zvaše košturnica, ondje razapeše njega i zloèince, jednoga s desne strane a drugoga s lijeve. 34A Isus govoraše: oèe! oprosti im; jer ne znadu šta èine. A dijeleæi njegove haljine bacahu kocke. 44A bijaše oko šestoga sahata, i tama bi po svoj zemlji do sahata devetoga. 45I pomrèa sunce, i zavjes crkveni razdrije se napola. 46I povikavši Isus iza glasa reèe: oèe! u ruke tvoje predajem duh svoj. I rekavši ovo izdahnu. 47A kad vidje kapetan šta bi, stade hvaliti Boga govoreæi: zaista ovaj èovjek bješe pravednik. 48I sav narod koji se bijaše skupio da gleda ovo, kad vidje šta biva, vrati se bijuæi se u prsi svoje. 49A svi njegovi znanci stajahu izdaleka, i žene koje bijahu išle za njim iz Galileje, i gledahu ovo. 50I gle, èovjek, po imenu Josif, savjetnik, èovjek dobar i pravedan, 51On ne bijaše pristao na njihov savjet i na posao) iz Arimateje grada Judejskoga, koji i sam èekaše carstva Božijega, 52On pristupivši k Pilatu zaiska tijelo Isusovo. 53I skide ga, i obavi platnom, i metnu ga u grob isjeèen, u kome niko ne bijaše nikad metnut. 54I dan bijaše petak, i subota osvitaše. 55A žene koje bijahu došle s Isusom iz Galileje, idoše za Josifom, i vidješe grob i kako se tijelo metnu. 56Vrativši se pak pripraviše mirise i miro; i u subotu dakle ostaše na miru po zakonu.

Apostles Archippus and Philemon of the Seventy, and Martyr Apphia

Archippus was the son of Saints Philemon (Nov. 22) and Apphia (Feb. 15), and, like them, was a disciple of the Apostle Paul, who calls him “our fellow soldier” (Philm. 2). He and his father preached the Gospel at Colossae, and Archippus probably served as a priest for the church that gathered there at his family’s house (Col. 4:17). Archippus’ fervor in preaching the Gospel of Christ so angered the pagans that they seized him and brought him before the governor Androcles. When the Saint refused to sacrifice to Artemis, he was stripped, beaten, tormented in various ways, and finally stoned to death.

Our Venerable Mother Philothea of Athens (1589)

“This bright star of compassion arose in the dark days of the Turkish occupation to shed God’s mercy upon the oppressed people of Athens and to guide many endangered souls onto the path of righteousness.” (Synaxarion)

She was born in 1528 to the prominent Venizelou family, miraculously answering her mother’s prayer of many years. Though even in childhood she showed a love for ascesis and prayer, she was much sought-after as a wealthy heiress, and was married at the age of twelve to a rough, violent man. She endured his ill-treatment nobly, and prayed daily for his conversion. After three years, the brutal husband died, and Philothea gave herself entirely to a life of prayer and fasting, living like a hermitess though still in her parents’ house. When her parents died ten years later, she used her entire fortune to found a convent. Its design had been given her in a vision by the Apostle Andrew, and it was dedicated to him. Alongside the monastery, she founded a hospital, a hospice for the poor, and schools where boys and girls could receive a Christian education, something obviously not provided by the Turkish rulers.

As soon as the monastery was begun, she took monastic vows under the name of Philothea, and she, her own maidservants, and many young women of the city, became the first nuns there. Philothea continued in her boundless compassion for the poor and infirm, whom she visited and tended. She was so free in her almsgiving that more than once the monastery was left without food or other necessities of life, and the sisters began to complain about her. But each time, large donations appeared unexpectedly and saved the community from starvation.

Philothea offered asylum and refuge to Christian slave women who had fled their masters to preserve their faith and chastity. This angered the Turks, who surrounded the monastery, seized Philothea, and brought her before the judge. She was told to deny Christ or die, and when she refused was sentenced to death; but some influential Athenian Greeks were able to intervene on her behalf and to obtain her release.

Immediately upon her release she redoubled her prayers, her apostolic labors and her works of mercy, and was soon granted the gift of working miracles and healings. So many disciples came to join her that she established a second monastery. Her growing influence aroused the hatred of some of the Turks, who broke into the monastery one night and beat her violently, leaving her half-dead. She bore the effects of her injuries patiently, and after a short time gave back her soul to God in 1589.

Twenty years after her repose, a beautiful scent began to issue from her tomb. Her precious relics, venerated at the Cathedral in Athens, remain incorrupt to this day.