3 John 1.1-14 (Epistle)

1Od starješine Gaju ljubaznome, kojega ja ljubim vaistinu. 2Ljubazni! molim se Bogu da ti u svemu bude dobro, i da budeš zdrav, kao što je tvojoj duši dobro. 3Obradovah se vrlo kad doðoše braæa i posvjedoèiše tvoju istinu, kako ti u istini živiš. 4Nemam veæe radosti od ove da èujem moja djeca u istini da hode. 5Ljubazni! vjerno radiš što èiniš braæi i gostima, 6Koji posvjedoèiše tvoju ljubav pred crkvom; i dobro æeš uèiniti ako ih spremiš kao što treba pred Bogom. 7Jer imena njegova radi iziðoše ne primivši ništa od neznabožaca. 8Mi smo dakle dužni primati takove, da budemo pomagaèi istini. 9Ja pisah crkvi; ali Diotref, koji želi da bude najstariji meðu njima, ne prima nas. 10Zato, ako doðem, spomenuæu njegova djela koja tvori ružeæi nas zlijem rijeèima; i nije mu to dosta, nego sam braæe ne prima, i zabranjuje onima koji bi htjeli da ih primaju, i izgoni ih iz crkve. 11Ljubazni! ne ugledaj se na zlo, nego na dobro: koji dobro èini od Boga je, a koji zlo èini ne vidje Boga. 12Dimitriju svjedoèiše svi, i sama istina; a i mi svjedoèimo; i znate da je svjedoèanstvo naše istinito. 13Mnogo imadoh da pišem; ali neæu mastilom i perom da ti pišem; 14Nego se nadam da æu te skoro vidjeti, i iz usta govoriti.

Luke 19.29-40, 22.7-39 (Gospel)

29I kad se približi Vitfazi i Vitaniji kod gore koja se zvaše Maslinska, posla dva od uèenika svojijeh 30Govoreæi: idite u to selo prema vama, i kad uðete u njega naæi æete magare privezano na koje nikakav èovjek nikad nije usjedao; odriješite ga i dovedite. 31I ako vas ko upita: zašto driješite? ovako mu kažite: ono Gospodu treba. 32A kad otidoše poslani, naðoše kao što im kaza. 33A kad oni driješahu magare rekoše im gospodari od njega: zašto driješite magare? 34A oni rekoše: ono Gospodu treba. 35I dovedoše ga k Isusu, i baciše haljine svoje na magare, i posadiše Isusa. 36A kad iðaše, prostirahu haljine svoje po putu. 37A kad se približi veæ da siðe s gore Maslinske, poèe sve mnoštvo uèenika u radosti hvaliti Boga iza glasa za sva èudesa što su vidjeli, 38Govoreæi: blagosloven car koji ide u ime Gospodnje! mir na nebu i slava na visini! 39I neki fariseji iz naroda rekoše mu: uèitelju! zaprijeti uèenicima svojijem. 40I odgovarajuæi reèe im: kažem vam: ako oni uæute, kamenje æe povikati. 7A doðe dan prijesnijeh hljebova u koji trebaše klati pashu; 8I posla Petra i Jovana rekavši: idite ugotovite nam pashu da jedemo. 9A oni mu rekoše: gdje hoæeš da ugotovimo? 10A on im reèe: eto kad uðete u grad, srešæe vas èovjek koji nosi vodu u krèagu; idite za njim u kuæu u koju on uðe, 11I kažite domaæinu: uèitelj veli: gdje je gostionica gdje æu jesti pashu s uèenicima svojijem? 12I on æe vam pokazati veliku sobu prostrtu; ondje ugotovite. 13A oni otidoše i naðoše kao što im kaza; i ugotoviše pashu. 14I kad doðe èas, sjede za trpezu, i dvanaest apostola s njim. 15I reèe im: vrlo sam željeo da ovu pashu jedem s vama prije nego postradam; 16Jer vam kažem da je otsele neæu jesti dok se ne svrši u carstvu Božijemu. 17I uzevši èašu dade hvalu, i reèe: uzmite je i razdijelite meðu sobom; 18Jer vam kažem da neæu piti od roda vinogradskoga dok ne doðe carstvo Božije. 19I uzevši hljeb dade hvalu, i prelomivši ga dade im govoreæi: ovo je tijelo moje koje se daje za vas; ovo èinite za moj spomen. 20A tako i èašu po veèeri, govoreæi: ova je èaša novi zavjet mojom krvi koja se za vas proljeva. 21Ali evo ruka izdajnika mojega sa mnom je na trpezi. 22I sin èovjeèij dakle ide kao što je ureðeno; ali teško èovjeku onome koji ga izdaje! 23I oni staše tražiti meðu sobom koji bi dakle od njih bio koji æe to uèiniti. 24A posta i prepiranje meðu njima koji bi se držao meðu njima da je najveæi. 25A on im reèe: carevi narodni vladaju narodom, a koji njim upravljaju, zovu se dobrotvori. 26Ali vi nemojte tako; nego koji je najveæi meðu vama neka bude kao najmanji, i koji je starješina neka bude kao sluga. 27Jer koji je veæi, koji sjedi za trpezom ili koji služi? Nije li onaj koji sjedi za trpezom? A ja sam meðu vama kao sluga. 28A vi ste oni koji ste se održali sa mnom u mojijem napastima. 29I ja ostavljam vama carstvo kao što je otac moj meni ostavio: 30Da jedete i pijete za trpezom mojom u carstvu mojemu, i da sjedite na prijestolima i sudite nad dvanaest koljena Izrailjevijeh. 31Reèe pak Gospod: Simone! Simone! evo vas ište sotona da bi vas èinio kao pšenicu. 32A ja se molih za tebe da tvoja vjera ne prestane; i ti kadgod obrativši se utvrdi braæu svoju. 33A on mu reèe: Gospode! s tobom gotov sam i u tamnicu i na smrt iæi. 34A on reèe: kažem ti, Petre! danas neæe zapjevati pijetao dok se triput ne odreèeš da me poznaješ. 35I reèe im: kad vas poslah bez kese i bez torbe i bez obuæe, eda vam što nedostade? A oni rekoše: ništa. 36A on im reèe: ali sad koji ima kesu neka je uzme, tako i torbu; a koji nema neka proda haljinu svoju i kupi nož. 37Jer vam kažem da još i ovo treba na meni da se izvrši što stoji u pismu: i meðu zloèince metnuše ga. Jer što je pisano za mene, svršuje se. 38A oni rekoše: Gospode! evo ovdje dva noža. A on im reèe: dosta je. 39I izišavši otide po obièaju na goru Maslinsku; a za njim otidoše uèenici njegovi.

Martyrs Pamphilius and those with him, at Caesarea in Palestine (308)

These twelve holy Martyrs suffered in the reign of Diocletian.

“The first of these, Pamphilius, was priest in the church at Caesarea in Palestine; a learned and devout man, he corrected the mistakes of various copiers in the text of the New Testament. He himself copied this saving Book and gave it to any who desired it. The second was a deacon, Valentine, old in years and white with wisdom. He was a great expert in the Holy Scriptures, knowing them by heart. The third was Paul, a respected and eminent man, who had on a previous occasion been cast into the fire for the sake of Christ. With them were five Egyptians, brothers both in blood and soul, who were returning to their native land from serving a sentence in the mines of Cilicia. As they reached the gate of the town of Caesarea they said that they were Christians, and were therefore brought to trial. When asked their names, they replied: ‘We have cast away the pagan names given us by our mother, and are called Elias, Isaiah, Jeremiah, Samuel and Daniel.’ when asked where they were from, they replied: ‘From Jerusalem that is above.’ They were all beheaded, and a young man called Porphyrius, who had searched for their bodies to give them burial, suffered soon afterwards. Him they burned. An officer, Seleucus, who had come up to the martyrs and embraced them before the sword descended on their heads, was also burned, and an old man, Theodulus, a servant of the Roman judge, who had embraced one of the martyrs while they were under escort. Lastly Julian, who had kissed the dead bodies of the martyrs and honoured them, followed them in death. So they exchanged the small for the greater, the tawdry for the precious and death for immortality, and went to the Lord in 308.” (Prologue)

The Synaxarion concludes, “After the martyrdom of Pamphilius, the leader of the glorious cohort, the impious governor gave orders that his body and those of his companions should be left where they lay as food for carnivorous animals. However by God’s Providence, no animal came near their holy relics, which the Christians were able to lay to rest with due honour.” The account of these Martyrs was written by Eusebius of Caeserea, Pamphilius’ disciple.