James 2.14-26 (Epistle)

14Kakva je korist, braæo moja, ako ko reèe da ima vjeru a djela nema? Zar ga može vjera spasti? 15Ako, na priliku, brat ili sestra goli budu, ili nemaju šta da jedu, 16I reèe im koji od vas: idite s mirom, grijte se, i nasitite se, a ne da im potrebe tjelesne, šta pomaže? 17Tako i vjera ako nema djela, mrtva je po sebi. 18No može ko reæi: ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi vjeru svoju bez djela svojijeh, a ja æu tebi pokazati vjeru svoju iz djela svojijeh. 19Ti vjeruješ da je jedan Bog; dobro èiniš; i ðavoli vjeruju, i drkæu. 20Ali hoæeš li razumjeti, o èovjeèe sujetni! da je vjera bez djela mrtva? 21Avraam otac naš ne opravda li se djelima kad prinese Isaka sina svojega na oltar? 22Vidiš li da vjera pomože djelima njegovijem, i kroz djela savrši se vjera? 23I izvrši se pismo koje govori: Avraam vjerova Bogu, i primi mu se u pravdu, i prijatelj Božij nazva se. 24Vidite li dakle da se djelima pravda èovjek, a ne samom vjerom? 25A tako i Raav kurva ne opravda li se djelima kad primi uhode, i izvede ih drugijem putem? 26Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez dobrijeh djela mrtva.

Mark 9.42-10.1 (Gospel)

42A koji sablazni jednoga od ovijeh malijeh koji vjeruju mene, bolje bi mu bilo da se objesi kamen vodenièni o vratu njegovu i da se baci u more. 43I ako te ruka tvoja sablažnjava, otsijeci je: bolje ti je bez ruke u život uæi, negoli s obje ruke uæi u pakao, u oganj vjeèni, 44Gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi. 45I ako te noga tvoja sablažnjava, otsijeci je: bolje ti je uæi u život hromu, negoli s dvije noge da te bace u pakao, u oganj vjeèni, 46Gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi. 47Ako te i oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga: bolje ti je s jednijem okom uæi u carstvo Božije, negoli s dva oka da te bace u pakao ognjeni, 48Gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi. 49Jer æe se svaki ognjem posoliti, i svaka æe se žrtva solju posoliti. 50Dobra je so; ali ako so bude neslana, èim æe se osoliti? Imajte so u sebi, i mir imajte meðu sobom.

1I ustavši odande doðe u okoline Judejske preko Jordana, i steèe se opet narod k njemu; i kao što obièaj imaše, opet ih uèaše.

Holy Martyr Tatiana (ca. 230)

She was the daughter of a wealthy Roman consul. She became a deaconess in Rome, and was seized as a Christian during the reign of Alexander Severus. Before the tribunal she fearlessly confessed Christ and, when she was taken to the temple in an effort to force her to make sacrifice, she cast down the idols by the power of her prayer. At this, the soldiers seized her and subjected her to many indignities and tortures, finally throwing her into a raging furnace. When this did not harm her, she was thrown to the wild beasts, but they refused to harm her. At last she was beheaded and thus gained her crown.

Venerable Benedict Biscop, Abbot of Wearmouth (689-690)

He came from a noble Northumbrian family in Britain, and was tonsured a monk in 653 at Lerins in Gaul. In 669 he was made Abbot of the Monastery of Saints Peter and Paul in Canterbury. He traveled to Rome in 671 to be instructed in monastic practice according to the Rule of Saint Benedict (of Nursia). Returning to Northumbria he established two new monasteries, the first to follow St Benedict’s Rule in the British Isles. He went to Rome once again in 678-679, this time bringing back the archcantor of St Peter’s, who taught the monks of St Benedict’s monasteries the chant and liturgical practices used in Rome.

Under the holy abbot’s guidance, these monasteries became flourishing centers of Christian worship, scholarship and art. The Venerable Bede (May 26) was one of his disciples. Saint Benedict reposed in peace in 689 or 690, having greatly strengthened the Church and the Christian faith in Britain.