Wisdom of Solomon 5.15-6.3 (Vespers)

Wisdom of Solomon 3.1-9 (Vespers)

Wisdom of Solomon 4.7-15 (Vespers)

Luke 24.12-35 (5th Matins Gospel)

12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi. 13I gle, dvojica od njih iðahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus. 14A oni govorahu meðu sobom o svima ovijem dogaðajima. 15I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iðaše s njima. 16A oèi im se držahu da ga ne poznaše. 17A on im reèe: kakav je to razgovor koji imate meðu sobom iduæi, i što ste neveseli? 18A jedan po imenu Kleopa, odgovarajuæi reèe mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi èuo šta je u njemu bilo ovijeh dana? 19I reèe im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazareæanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u rijeèi pred Bogom i pred svijem narodom; 20Kako ga predadoše glavari sveštenièki i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga? 21A mi se nadasmo da je on onaj koji æe izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treæi dan kako to bi. 22A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu, 23I ne našavši tijela njegova doðoše govoreæi da su im se anðeli javili koji su kazali da je on živ. 24I idoše jedni od našijeh na grob, i naðoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe. 25I on im reèe: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci! 26Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uðe u slavu svoju? 27I poèevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu. 28I približiše se k selu u koje iðahu, i on èinjaše se da hoæe dalje da ide. 29I oni ga ustavljahu govoreæi: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noæ. I uðe s njima da noæi. 30I kad sjeðaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im. 31Tada se njima otvoriše oèi i poznaše ga. I njega nestade. 32I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo? 33I ustavši onaj èas, vratiše se u Jerusalim, i naðoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima, 34Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu. 35I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.

2 Corinthians 6.1-10 (Epistle)

1Molimo vas pak kao pomagaèi da ne primite uzalud blagodat Božiju. 2Jer on govori: u vrijeme najbolje poslušah te, i u dan spasenija pomogoh ti. Evo sad je vrijeme najbolje, evo sad je dan spasenija! 3Nikakvo ni u èemu ne dajte spoticanje, da se služba ne kudi; 4Nego u svemu pokažite se kao sluge Božije, u trpljenju mnogom, u nevoljama, u bijedama, u tjesnotama, 5U ranama, u tamnicama, u bunama, u trudovima, u nespavanju, u postu, 6U èistoti, u razumu, u podnošenju, u dobroti, u Duhu svetom, u ljubavi istinitoj, 7U rijeèi istine, u sili Božijoj, s oružjem pravde i nadesno i nalijevo, 8Slavom i sramotom, kuðenjem i pohvalom, kao varalice i istiniti, 9Kao neznani i poznati, kao oni koji umiru i evo smo živi, kao nakaženi a ne umoreni, 10Kao žalosni a koji se jednako vesele, kao siromašni, a koji mnoge obogaæavaju, kao oni koji ništa nemaju a sve imaju.

2 Corinthians 4.6-15 (Epistle, St Chariton)

6Jer Bog koji reèe da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista. 7Ali ovo blago imamo u zemljanijem sudovima, da premnoštvo sile bude od Boga a ne od nas. 8U svemu imamo nevolje, ali nam se ne dosaðuje; zbunjeni smo, ali ne gubimo nada; 9Progone nas, ali nijesmo ostavljeni; obaljuju nas, ali ne ginemo. 10I jednako nosimo na tijelu smrt Gospoda Isusa, da se i život Isusov na tijelu našemu pokaže. 11Jer mi živi jednako se predajemo na smrt za Isusa, da se i život Isusov javi na smrtnome tijelu našemu. 12Zato dakle smrt vlada u nama, a život u vama. 13Imajuæi pak onaj isti duh vjere kao što je napisano: vjerovah, zato govorih; mi vjerujemo, zato i govorimo. 14Znajuæi da æe onaj koji podiže Isusa, i nas podignuti s Isusom, i postaviti s vama. 15Jer je sve vas radi, da blagodat umnožena izobiluje hvalama na slavu Božiju.

Luke 5.1-11 (Gospel)

1Jedanput pak kad narod naleže k njemu da slušaju rijeè Božiju on stajaše kod jezera Genisaretskoga, 2I vidje dvije laðe gdje stoje u kraju, a ribari bijahu izišli iz njih i ispirahu mreže: 3I uljeze u jednu od laði koja bješe Simonova, i zamoli ga da malo odmakne od kraja; i sjedavši uèaše narod iz laðe. 4A kad presta govoriti, reèe Simonu: hajde na dubinu, i bacite mreže svoje te lovite. 5I odgovarajuæi Simon reèe mu: uèitelju! svu noæ smo se trudili, i ništa ne uhvatismo: ali po tvojoj rijeèi baciæu mrežu. 6I uèinivši to uhvatiše veliko mnoštvo riba, i mreže im se prodriješe. 7I namagoše na društvo koje bješe na drugoj laði da doðu da im pomognu; i doðoše, i napuniše obje laðe tako da se gotovo potope. 8A kad vidje Simon Petar, pripade ka koljenima Isusovijem govoreæi: iziði od mene, Gospode! ja sam èovjek griješan. 9Jer bijaše ušao strah u njega i u sve koji bijahu s njim od mnoštva riba koje uhvatiše; 10A tako i u Jakova i Jovana, sinove Zevedejeve, koji bijahu drugovi Simonovi. I reèe Isus Simonu: ne boj se; otsele æeš ljude loviti. 11I izvukavši obje laðe na zemlju ostaviše sve, i otidoše za njim.

Luke 6.17-23 (Gospel, St Chariton)

17I izišavši s njima stade na mjestu ravnom, i gomila uèenika njegovijeh; i mnoštvo naroda iz sve Judeje i iz Jerusalima, i iz primorja Tirskoga i Sidonskoga, 18Koji doðoše da ga slušaju i da se iscjeljuju od svojijeh bolesti, i koje muèahu duhovi neèisti; i iscjeljivahu se. 19I sav narod tražaše da ga se dotaknu; jer iz njega izlažaše sila i iscjeljivaše ih sve. 20I on podignuvši oèi na uèenike svoje govoraše: blago vama koji ste siromašni duhom; jer je vaše carstvo Božije. 21Blago vama koji ste gladni sad; jer æete se nasititi. Blago vama koji plaèete sad; jer æete se nasmijati. 22Blago vama kad na vas ljudi omrznu i kad vas rastave i osramote, i razglase ime vaše kao zlo sina radi èovjeèijega. 23Radujte se u onaj dan i igrajte, jer gle, vaša je velika plata na nebu. Jer su tako èinili prorocima ocevi njihovi.

St Chariton the Confessor of Palestine (350)

He was born in Iconium during the reign of Aurelian, and knew St Thecla. He was arrested, tortured and condemned to death for his Christian faith. But before his execution was carried out, the cruel Emperor Aurelian died, and Chariton was freed. He travelled to Jerusalem and took up the ascetical life in the Palestinian wilderness. Monks gathered around him, and in the course of his life he established three monastic communities in the Holy Land. He died in peace at a great age. According to the Prologue, the practice of tonsuring monks originated with St Chariton.

Holy Prophet Baruch (6th c. BC)

He was the disciple and scribe of the Prophet Jeremiah; his name means “blessed.” The prophetical book that bears his name is not included in the Protestant canon of scripture; if your Bible does not contain it, look for another Bible.

Holy Martyr Vatslav (Wenceslas), King of the Czechs (929)

“The grandson of St Ludmilla, he lived as king in spiritual striving in the Faith like the great ascetics, and strengthened the Orthodox faith among his people. He took care when sitting in judgement that no innocent man should suffer. In his zeal for the Christian faith and his love for his neighbour, holy Vatslav bought pagan children who had been sold as slaves and immediately baptised them, bringing them up as Christians. He translated St John’s Gospel into Czech and brought the relics of St Vitus and his grandmother, Ludmilla, to Prague. His brother Boleslav invited him to stay and killed him at his court. Immediately after this, Boleslav began to make German priests and to have the Liturgy celebrated in Latin. Holy Vatslav suffered in 929. His relics are preserved in Prague.” (Prologue) This is the “Good King Wenceslaus” of the popular Christmas carol.