1 Peter 1.3-9 (Vespers)

3Blagosloven Bog i otac Gospoda našega Isusa Hrista, koji nas po velikoj milosti svojoj prerodi za živ nad vaskrsenijem Isusa Hrista iz mrtvijeh, 4Za našljedstvo nepropadljivo, koje neæe istruhnuti ni uvenuti, saèuvano na nebesima za vas, 5Koje je sila Božija vjerom saèuvala za spasenije, pripravljeno da se javi u pošljednje vrijeme; 6Kojemu radujte se, premda ste sad malo gdje je potrebno) žalosni u razliènijem napastima, 7Da se kušanje vaše vjere mnogo vrednije od zlata propadljivoga koje se kuša ognjem naðe na hvalu i èast i slavu, kad se pokaže Isus Hristos; 8Kojega ne vidjevši ljubite, i kojega sad ne gledajuæi no vjerujuæi ga radujete se radošæu neiskazanom i proslavljenom, 9Primajuæi kraj svoje vjere, spasenije dušama.

1 Peter 1.13-19 (Vespers)

13Zato, ljubazni, zapregnuvši bedra svojega uma budite trijezni, i zacijelo se nadajte blagodati koja æe vam se prinijeti kad doðe Isus Hristos. 14Kao poslušna djeca, ne vladajuæi se po prvijem željama u svojemu neznanju, 15Nego po svecu koji vas je pozvao, i vi budite sveti u svemu življenju. 16Jer je pisano: budite sveti, jer sam ja svet. 17I ako zovete ocem onoga, koji ne gledajuæi ko je ko, sudi svakome po djelu, provodite vrijeme svojega življenja sa strahom, 18Znajuæi da se propadljivijem srebrom ili zlatom ne iskupiste iz sujetnoga svojeg življenja, koje ste vidjeli od otaca; 19Nego skupocjenom krvlju Hrista, kao bezazlena i preèista jagnjeta;

1 Peter 2.11-24 (Vespers)

11Ljubazni! molim vas, kao došljake i goste, da se èuvate od tjelesnijeh želja, koje vojuju na dušu. 12A vladajte se dobro meðu neznabošcima, da bi za ono za što vas opadaju kao zloèince, vidjevši vaša dobra djela, hvalili Boga u dan pohoðenja. 13Budite dakle pokorni svakoj vlasti èovjeèijoj, Gospoda radi: ako caru, kao gospodaru; 14Ako li knezovima, kao njegovijem poslanicima za osvetu zloèincima, a za hvalu dobrotvorima. 15Jer je tako volja Božija da dobrijem djelima zadržavate neznanje bezumnijeh ljudi. 16Kao slobodni, a ne kao da biste imali slobodu za pokrivaè pakosti, nego kao sluge Božije. 17Poštujte svakoga: braæu ljubite, Boga se bojte, cara poštujte. 18Sluge! budite pokorni sa svakijem strahom gospodarima ne samo dobrima i krotkima nego i zlima. 19Jer je ovo ugodno pred Bogom ako Boga radi podnese ko žalosti, stradajuæi na pravdi. 20Jer kakva je hvala ako za krivicu muke trpite? Nego ako dobro èineæi muke trpite, ovo je ugodno pred Bogom. 21Jer ste na to i pozvani, jer i Hristos postrada za nas, i nama ostavi ugled da idemo njegovijem tragom; 22Koji grijeha ne uèini, niti se naðe prijevara u ustima njegovijem; 23Koji ne psova kad ga psovaše; ne prijeti kad strada; nego se oslanjaše na onoga koji pravo sudi; 24Koji grijehe naše sam iznese na tijelu svojemu na drvo, da za grijehe umremo, i za pravdu živimo; kojega se ranom iscijeliste.

John 21.15-25 (Matins Gospel)

15A kad objedovaše, reèe Isus Simonu Petru: Simone Jonin! ljubiš li me veæma nego ovi? Reèe mu: da, Gospode! ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi jaganjce moje. 16Reèe mu opet drugom: Simone Jonin! ljubiš li me? Reèe mu: da, Gospode! ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi ovce moje. 17Reèe mu treæom: Simone Jonin! ljubiš li me? A Petar posta žalostan što mu reèe treæom: ljubiš li me? i reèe mu: Gospode! ti sve znaš, ti znaš da te ljubim. Reèe mu Isus: pasi ovce moje. 18Zaista, zaista ti kažem: kad si bio mlad, opasivao si se sam i hodio si kuda si htio; a kad ostariš, širiæeš ruke svoje i drugi æe te opasati i odvesti kuda neæeš. 19A ovo reèe pokazujuæi kakom æe smrti proslaviti Boga. I rekavši ovo reèe mu: hajde za mnom. 20A Petar obazrevši se vidje gdje za njim ide onaj uèenik koga Isus ljubljaše, koji i na veèeri leže na prsi njegove i reèe: Gospode! ko je taj koji æe te izdati? 21Vidjevši Petar ovoga reèe Isusu: Gospode! a šta æe ovaj? 22Isus mu reèe: ako hoæu da on ostane dok ja ne doðem, šta je tebi do toga? Ti hajde za mnom. 23Onda iziðe ova rijeè meðu braæom da onaj uèenik neæe umrijeti; ali Isus ne reèe njemu da neæe umrijeti, nego: ako hoæu da ostane dok ja ne doðem, što je tebi do toga? 24Ovo je onaj uèenik koji svjedoèi za ovo, koji i napisa ovo: i znamo da je svjedoèanstvo njegovo istinito. 25A ima i drugo mnogo što uèini Isus, koje kad bi se redom popisalo, ni u sami svijet, mislim, ne bi mogle stati napisane knjige. Amin.

Romans 1.18-27 (Epistle)

18Jer se otkriva gnjev Božij s neba na svaku bezbožnost i nepravdu ljudi koji drže istinu u nepravdi. 19Jer što se može doznati za Boga poznato je njima: jer im je Bog javio; 20Jer što se na njemu ne može vidjeti, od postanja svijeta moglo se poznati i vidjeti na stvorenjima, i njegova vjeèna sila i božanstvo, da nemaju izgovora. 21Jer kad poznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojijem mislima, i potamnje nerazumno srce njihovo. 22Kad se graðahu mudri, poludješe, 23I pretvoriše slavu vjeènoga Boga u oblièje smrtnoga èovjeka i ptica i èetvoronožnijeh životinja i gadova. 24Zato ih predade Bog u željama njihovijeh srca u neèistotu, da se pogane tjelesa njihova meðu njima samima; 25Koji pretvoriše istinu Božiju u laž, i veæma poštovaše i poslužiše tvar nego tvorca, koji je blagosloven vavijek. Amin. 26Zato ih predade Bog u sramne slasti; jer žene njihove pretvoriše putno upotrebljavanje u besputno. 27Tako i ljudi ostavivši putno upotrebljavanje ženskoga roda, raspališe se željom svojom jedan na drugoga, i ljudi s ljudima èinjahu sram, i platu koja trebaše za prijevaru njihovu primahu na sebi.

Acts 11.19-26, 29-30 (Epistle, Apostles)

19A oni što se rasijaše od nevolje koja posta za Stefana, proðoše tja do Finikije i Kipra i Antiohije, nikomu ne govoreæi rijeèi do samijem Jevrejima. 20A neki od njih bijahu Kiprani i Kirinci, koji ušavši u Antiohiju govorahu Grcima propovijedajuæi jevanðelje o Gospodu Isusu. 21I bješe ruka Božija s njima; i mnogo ih vjerovaše i obratiše se ka Gospodu. 22A doðe rijeè o njima do ušiju crkve koja bješe u Jerusalimu; i poslaše Varnavu da ide tja do Antiohije; 23Koji došavši i vidjevši blagodat Božiju, obradova se, i moljaše sve da tvrdijem srcem ostanu u Gospodu; 24Jer bješe èovjek blag i pun Duha svetoga i vjere. I obrati se mnogi narod ka Gospodu. 25Varnava pak iziðe u Tars da traži Savla; i kad ga naðe, dovede ga u Antiohiju. 26I oni se cijelu godinu sastajaše ondje s crkvom, i uèiše mnogi narod; i najprije u Antiohiji nazvaše uèenike hrišæanima. 29A od uèenika odredi svaki koliko koji mogaše da pošlju u pomoæ braæi koja življahu u Judeji. 30Koje i uèiniše poslavši starješinama preko ruke Varnavine i Savlove.

Matthew 5.20-26 (Gospel)

20Jer vam kažem da ako ne bude veæa pravda vaša nego književnika i fariseja, neæete uæi u carstvo nebesko. 21Èuli ste kako je kazano starima: ne ubij; jer ko ubije, biæe kriv sudu. 22A ja vam kažem da æe svaki koji se gnjevi na brata svojega ni za što, biti kriv sudu; a ako li ko reèe bratu svojemu: raka! biæe kriv skupštini; a ko reèe: budalo! biæe kriv paklu ognjenom. 23Zato dakle ako prineseš dar svoj k oltaru, i ondje se opomeneš da brat tvoj ima nešto na te, 24Ostavi ondje dar svoj pred oltarom, i idi prije te se pomiri s bratom svojijem, pa onda doði i prinesi dar svoj. 25Miri se sa suparnikom svojijem brzo, dok si na putu s njim, da te suparnik ne preda sudiji, a sudija da te ne preda sluzi i u tamnicu da te ne vrgnu. 26Zaista ti kažem: neæeš iziæi odande dok ne daš do pošljednjega dinara.

Luke 10.16-21 (Gospel, Apostles)

16Ko vas sluša mene sluša; i ko se vas odrièe mene se odrièe; a ko se mene odrièe, odrièe se onoga koji je mene poslao. 17Vratiše se pak sedamdesetorica s radosti govoreæi: Gospode! i ðavoli nam se pokoravaju u ime tvoje. 18A on im reèe: ja vidjeh sotonu gdje spade s neba kao munja. 19Evo vam dajem vlast da stajete na zmije i na skorpije i na svaku silu neprijateljsku, i ništa vam neæe nauditi. 20Ali se tome ne radujte što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su vaša imena napisana na nebesima. 21U taj èas obradova se Isus u duhu i reèe: hvalim te, oèe, Gospode neba i zemlje, što si ovo sakrio od premudrijeh i razumnijeh a kazao si prostima. Da, oèe, jer je tako bila volja tvoja.

Holy Apostles Bartholomew and Barnabas

Saint Bartholomew was one of the Twelve Apostles, a Galilean; the Gospel accounts say little more about him. It is said that, after receiving the Holy Spirit at Pentecost, he traveled in the service of the Gospel to Arabia and Persia, and brought to India a translation of the Gospel according to Matthew. Eusebius writes that one hundred years later Pantaenus, an illustrious Alexandrian scholar, found this gospel when he traveled in India. By most accounts Bartholomew ended his life in Armenia, where he met his martyrdom by crucifixion. According to many, he and Nathaniel are the same person: the Gospel accounts that speak of Bartholomew do not mention Nathaniel; and St John’s Gospel,which mentions Nathanael as one of the Twelve, does not mention Bartholomew. But according to the Greek Synaxarion, Bartholomew and Simon the Zealot are one and the same.

Saint Barnabas was one of the Seventy, from Cyprus, a Levite and at one time a fellow-student with St Paul under Gamaliel. After Christ’s Ascension, he led the Seventy until the Apostle Paul’s conversion. He is mentioned often in the Acts of the Apostles, which describes some of his travels as a companion of St Paul. By all accounts, he was the first to preach the Gospel of Christ in Rome and in Milan. His wonder-working relics were discovered on the island of Cyprus in the time of the Emperor Zeno; on this basis the Church of Cyprus was established as an independent Church, since it had an apostolic foundation.

Commemoration of the appearance of the Archangel Gabriel to a monk on Mt Athos, and the revelation of the hymn "It is Truly Meet" (Axion Estin (980)

A monk on the Holy Mountain was chanting the ancient hymn to the Most Holy Theotokos, “More honorable than the Cherubim…” (composed by St Cosmas the Hymnographer) in his cell, when the Archangel Gabriel appeared to him, disguised as a monk. The angel chanted the same hymn, but began it differently: “It is truly meet to call thee blessed, the Theotokos, the ever-blessed and most pure and Mother of our God. More honorable than the Cherubim…” Amazed at the hymn’s beauty, the monk asked the stranger to write it down for him: the Angel inscribed it on a stone tablet with his finger, then vanished from sight. The tablet was brought to Constantinople and shown to the Emperor and the Patriarch as proof of the miracle. From that time, this version of the hymn began to be sung in the Divine Liturgy, as it is to this day.