Wisdom of Solomon 5.15-6.3 (Vespers)

Wisdom of Solomon 3.1-9 (Vespers)

Wisdom of Solomon 4.7-15 (Vespers)

Luke 6.17-23 (Matins Gospel)

17I izišavši s njima stade na mjestu ravnom, i gomila uèenika njegovijeh; i mnoštvo naroda iz sve Judeje i iz Jerusalima, i iz primorja Tirskoga i Sidonskoga, 18Koji doðoše da ga slušaju i da se iscjeljuju od svojijeh bolesti, i koje muèahu duhovi neèisti; i iscjeljivahu se. 19I sav narod tražaše da ga se dotaknu; jer iz njega izlažaše sila i iscjeljivaše ih sve. 20I on podignuvši oèi na uèenike svoje govoraše: blago vama koji ste siromašni duhom; jer je vaše carstvo Božije. 21Blago vama koji ste gladni sad; jer æete se nasititi. Blago vama koji plaèete sad; jer æete se nasmijati. 22Blago vama kad na vas ljudi omrznu i kad vas rastave i osramote, i razglase ime vaše kao zlo sina radi èovjeèijega. 23Radujte se u onaj dan i igrajte, jer gle, vaša je velika plata na nebu. Jer su tako èinili prorocima ocevi njihovi.

Acts 5.21-33 (Epistle)

21A kad oni èuše, uðoše ujutru u crkvu, i uèahu. A kad doðe poglavar sveštenièki i koji bijahu s njim, sazvaše sabor i sve starješine od sinova Izrailjevijeh, i poslaše u tamnicu da ih dovedu. 22A kad sluge otidoše, ne naðoše ih u tamnici; onda se vratiše i javiše im 23Govoreæi: tamnicu naðosmo zakljuèanu sa svakom tvrðom i èuvare gdje stoje pred vratima; ali kad otvorismo, unutra nijednoga ne naðosmo. 24A kad èuše ove rijeèi poglavar sveštenièki i vojvoda crkveni i ostali glavari sveštenièki, ne mogahu im se naèuditi šta bi to sad bilo. 25A neko doðe i javi im govoreæi: eno oni ljudi što ih baciste u tamnicu, stoje u crkvi i uèe narod. 26Tada otide vojvoda s momcima i dovede ih ne na silu: jer se bojahu naroda da ih ne pobije kamenjem. 27A kad ih dovedoše, postaviše ih pred sabor, i zapita ih poglavar sveštenièki govoreæi: 28Ne zaprijetismo li vam oštro da ne uèite u ovo ime? i gle, napuniste Jerusalim svojom naukom, i hoæete da bacite na nas krv ovoga èovjeka. 29A Petar i apostoli odgovarajuæi rekoše: veæma se treba Bogu pokoravati negoli ljudima. 30Bog otaca našijeh podiže Isusa, kojega vi ubiste objesivši na drvo. 31Ovoga Bog desnicom svojom uzvisi za poglavara i spasa, da da Izrailju pokajanje i oproštenje grijeha. 32I mi smo njegovi svjedoci ovijeh rijeèi i Duh sveti kojega Bog dade onima koji se njemu pokoravaju. 33A kad oni èuše vrlo se rasrdiše, i mišljahu da ih pobiju.

Hebrews 13.7-16 (Epistle, St Theodosius)

7Opominjite se svojijeh uèitelja koji vam kazivaše rijeè Božiju; gledajte na svršetak njihova življenja, i ugledajte se na vjeru njihovu. 8Isus Hristos juèe je i danas onaj isti i vavijek. 9U nauke tuðe i razliène ne pristajte; jer je dobro blagodaæu utvrðivati srca, a ne jelima, od kojijeh ne imaše koristi oni koji življeše u njima. 10Imamo pak oltar od kojega oni ne smiju jesti koji služe skiniji. 11Jer kojijeh životinja krv unosi poglavar sveštenièki u svetinju za grijehe, onijeh se tjelesa spaljuju izvan okola. 12Zato Isus, da osveti narod krvlju svojom, izvan grada postrada. 13Zato dakle da izlazimo k njemu izvan okola, noseæi njegovu sramotu. 14Jer ovdje nemamo grada koji æe ostati, nego tražimo onaj koji æe doæi. 15Kroz njega dakle da svagda prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest, plod usana koje priznaju ime njegovo. 16A dobro èiniti i davati milostinju ne zaboravljajte; jer se takovijem žrtvama ugaða Bogu.

John 6.14-27 (Gospel)

14A ljudi vidjevši èudo koje uèini Isus govorahu: ovo je zaista onaj prorok koji treba da doðe na svijet. 15A kad razumje Isus da hoæe da doðu da ga uhvate i da ga uèine carem, otide opet u goru sam. 16A kad bi uveèe siðoše uèenici njegovi na more, 17I uðoše u laðu, i poðoše preko mora u Kapernaum. I veæ se bijaše smrklo, a Isus ne bješe došao k njima. 18A more se podizaše od velikoga vjetra. 19Vozivši pak oko dvadeset i pet ili trideset potrkališta ugledaše Isusa gdje ide po moru i došao blizu do laðe, i uplašiše se. 20A on im reèe: ja sam; ne bojte se. 21Onda ga s radošæu uzeše u laðu; i odmah laða bi na zemlji u koju iðahu. 22Sjutradan pak narod koji stajaše preko mora kad vidje da laðe druge ne bješe ondje osim one jedne što u nju uðoše uèenici njegovi, i da ne uðe Isus s uèenicima svojijem u laðu nego sami uèenici njegovi otidoše, 23A druge laðe iz Tiverijade doðoše blizu onog mjesta gdje jedoše hljeb kad Gospod dade hvalu, 24Kad vidje narod da Isusa ne bješe ondje ni uèenika njegovijeh, uðoše i oni u laðe, i doðoše u Kapernaum da traže Isusa. 25I našavši ga preko mora rekoše mu: Ravi! kad si došao ovamo? 26Isus im odgovori i reèe: zaista, zaista vam kažem: ne tražite me što èudesa vidjeste, nego što jedoste hljeba i nasitiste se. 27Starajte se ne za jelo koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za vjeèni život, koje æe vam dati sin èovjeèij, jer ovoga potvrdi otac Bog.

Matthew 11.27-30 (Gospel, St Theodosius)

27Sve je meni predao otac moj, i niko ne zna sina do otac; niti oca ko zna do sin i ako kome sin hoæe kazati. 28Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja æu vas odmoriti. 29Uzmite jaram moj na sebe, i nauèite se od mene; jer sam ja krotak i smjeran u srcu, i naæi æete pokoj dušama svojijem. 30Jer je jaram moj blag, i breme je moje lako.

Martyrs Timothy the Reader and his wife Maura of Antinoe in Egypt (286)

These holy martyrs were husband and wife. During the persecutions of Diocletian, the governor Arian demanded that Timothy hand over his sacred books (these were rare at that time, and as a Reader he was entrusted with their care). Timothy refused, saying that he would no more do so than a father would hand over his own children to death. He was brutally tortured and, when he refused to yield, the governor summoned Timothy’s wife Maura, thinking that she would urge her husband to bow to the idols, but instead she confessed herself to be a Christian too. She in turn was subjected to many tortures, and finally the couple were crucified facing one another, where they hung for nine days, encouraging one another in the Faith, before they met their blessed end. They had been married for less than a month when they received their crowns.

St Theodosius, abbot of the Kiev Caves Monastery and founder of cenobitic monasticism in Russia (1074).

“Our righteous Father Theodosius was born in 1009, not far from Kiev, and brought up in Kursk. From early childhood he showed the wisdom of an elder, avoiding childish games and refusing to wear anything but the poorest of clothing. When he was about thirteen years old, and his father died, he began to humble himself even more, going out to work with the serfs in the field. His mother went so far as to beat him in her attempts to make him behave more respectably. Hearing of the labours of Saint Anthony of Kiev, he fled to him secretly and was accepted by him as his disciple. He was tonsured at the age of twenty-four by Saint Anthony’s disciple Nicon, and was elected Abbot of the Caves Monastery in 1057, since Saint Anthony refused this out of humility, and lived his whole life as a hermit. It was Saint Theodosius who introduced in Russia the cenobitic rule of the Monastery of Studium in Constantinople, and under his guidance many monks attained to great holiness, and the monastic life spread. When Prince Svyatoslav drove out his elder brother the pious Prince Isyaslav, and ascended to the throne of Chernigov in his place, Saint Theodosius courageously rebuked him, and continued reproving him even when threatened with exile. At the request of Prince Shimon, the son of a Varangian (Viking) prince, the Saint wrote a prayer for the nobleman’s forgiveness of sins, and, at his behest, had it placed in his coffin, whence arose this custom in Rusia. He reposed on May 3, 1074, being sixty-five years of age.” (Great Horologion)