John 20.1-10 (7th Matins Gospel)

1A u prvi dan nedjelje doðe Marija Magdalina na grob rano, još dok se ne bješe rasvanulo, i vidje da je kamen odvaljen od groba. 2Onda otrèa, i doðe k Simonu Petru i k drugom uèeniku koga ljubljaše Isus, i reèe im: uzeše Gospoda iz groba; i ne znamo gdje ga metnuše. 3A Petar iziðe i drugi uèenik, i poðoše ka grobu. 4Trèahu pak oba zajedno, i drugi uèenik trèaše brže od Petra, i doðe prije ka grobu. 5I nadvirivši se vidje haljine gdje leže; ali ne uðe. 6Doðe pak Simon Petar za njim, i uðe u grob, i vidje haljine same gdje leže, 7I ubrus koji bješe na glavi njegovoj ne s haljinama da leži nego osobito savit na jednom mjestu. 8Tada dakle uðe i drugi uèenik koji najprije doðe ka grobu, i vidje i vjerova. 9Jer još ne znadijahu pisma da njemu valja ustati iz mrtvijeh. 10Onda otidoše opet uèenici doma.

Acts 11.19-26, 29-30 (Epistle)

19A oni što se rasijaše od nevolje koja posta za Stefana, proðoše tja do Finikije i Kipra i Antiohije, nikomu ne govoreæi rijeèi do samijem Jevrejima. 20A neki od njih bijahu Kiprani i Kirinci, koji ušavši u Antiohiju govorahu Grcima propovijedajuæi jevanðelje o Gospodu Isusu. 21I bješe ruka Božija s njima; i mnogo ih vjerovaše i obratiše se ka Gospodu. 22A doðe rijeè o njima do ušiju crkve koja bješe u Jerusalimu; i poslaše Varnavu da ide tja do Antiohije; 23Koji došavši i vidjevši blagodat Božiju, obradova se, i moljaše sve da tvrdijem srcem ostanu u Gospodu; 24Jer bješe èovjek blag i pun Duha svetoga i vjere. I obrati se mnogi narod ka Gospodu. 25Varnava pak iziðe u Tars da traži Savla; i kad ga naðe, dovede ga u Antiohiju. 26I oni se cijelu godinu sastajaše ondje s crkvom, i uèiše mnogi narod; i najprije u Antiohiji nazvaše uèenike hrišæanima. 29A od uèenika odredi svaki koliko koji mogaše da pošlju u pomoæ braæi koja življahu u Judeji. 30Koje i uèiniše poslavši starješinama preko ruke Varnavine i Savlove.

John 4.5-42 (Gospel)

5Tako doðe u grad Samarijski koji se zove Sihar, blizu sela koje dade Jakov Josifu sinu svojemu. 6A ondje bijaše izvor Jakovljev; i Isus umoran od puta sjeðaše na izvoru; a bješe oko šestoga sahata. 7Doðe žena Samarjanka da zahvati vode; reèe joj Isus: daj mi da pijem. 8Jer uèenici njegovi bijahu otišli u grad da kupe jela.) 9Reèe mu žena Samarjanka: kako ti, Jevrejin buduæi, možeš iskati od mene žene Samarjanke da piješ? Jer se Jevreji ne miješaju sa Samarjanima. 10Odgovori Isus i reèe joj: da ti znaš dar Božij, i ko je taj koji ti govori: daj mi da pijem, ti bi iskala u njega i dao bi ti vodu živu. 11Reèe mu žena: Gospode! ni zahvatiti nemaš èim, a studenac je dubok; odakle æeš dakle uzeti vodu živu? 12Eda li si ti veæi od našega oca Jakova, koji nam dade ovaj studenac, i on iz njega pijaše i sinovi njegovi i stoka njegova? 13Odgovori Isus i reèe joj: svaki koji pije od ove vode opet æe ožednjeti; 14A koji pije od vode koju æu mu ja dati neæe ožednjeti dovijeka; nego voda što æu mu ja dati biæe u njemu izvor vode koja teèe u život vjeèni. 15Reèe mu žena: Gospode! daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu. 16Reèe joj Isus: idi zovni muža svojega, i doði ovamo. 17Odgovori žena i reèe mu: nemam muža. Reèe joj Isus: dobro si kazala: nemam muža; 18Jer si pet muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž; to si pravo kazala. 19Reèe mu žena: Gospode! vidim da si ti prorok. 20Oci naši moliše se Bogu na ovoj gori, a vi kažete da je u Jerusalimu mjesto gdje se treba moliti. 21Reèe joj Isus: ženo! vjeruj mi da ide vrijeme kad se neæete moliti ocu ni na ovoj gori ni u Jerusalimu. 22Vi ne znate èemu se molite; a mi znamo èemu se molimo: jer je spasenije od Jevreja. 23Ali ide vrijeme, i veæ je nastalo, kad æe se pravi bogomoljci moliti ocu duhom i istinom, jer otac hoæe takovijeh bogomoljaca. 24Bog je duh; i koji mu se mole, duhom i istinom treba da se mole. 25Reèe mu žena: znam da æe doæi Mesija koji se zove Hristos, kad on doðe kazaæe nam sve. 26Reèe joj Isus: ja sam koji s tobom govorim. 27I tada doðoše uèenici njegovi, i èuðahu se gdje govoraše sa ženom; ali nijedan ne reèe: šta hoæeš? ili šta govoriš s njom? 28A žena ostavi sudove svoje i otide u grad i reèe ljudima: 29Hodite da vidite èovjeka koji mi kaza sve što sam uèinila: da nije to Hristos? 30Iziðoše dakle iz grada i poðoše k njemu. 31A uèenici njegovi moljahu ga meðu tijem govoreæi: Ravi! jedi. 32A on im reèe: ja imam jelo da jedem za koje vi ne znate. 33Tada uèenici govorahu meðu sobom: veæ ako mu ko donese da jede? 34A on im reèe: jelo je moje da izvršim volju onoga koji me je poslao, i da svršim njegov posao. 35Ne kažete li vi da su još èetiri mjeseca pa æe žetva prispjeti? Eto, velim vam: podignite oèi svoje i vidite njive kako su veæ žute za žetvu. 36I koji žnje prima platu, i sabira rod za život vjeèni, da se raduju zajedno i koji sije i koji žnje; 37Jer je u tom istinita besjeda da je drugi koji sije a drugi koji žnje. 38Ja vas poslah da žnjete gdje se vi ne trudiste; drugi se trudiše, a vi u posao njihov uðoste. 39I iz grada onoga mnogi od Samarjana vjerovaše ga za besjedu žene koja svjedoèaše: kaza mi sve što sam uèinila. 40Kad doðoše dakle Samarjani k njemu, moljahu ga da bi ostao kod njih; i ondje osta dva dana. 41I mnogo ih više vjerova za njegovu besjedu. 42A ženi govorahu: sad ne vjerujemo više za tvoju besjedu, jer sami èusmo i poznasmo da je ovaj zaista spas svijetu, Hristos.

Martyr Theodotus of Ancyra and seven virgin-martyrs with him (303)

Theodotus was a married inn-keeper in Ancyra during the persecutions of Diocletian. He used his inn-keeping trade as a means of secretly helping the persecuted Christians, many of whom used his inn as a refuge in time of need. One of his holy works was to retrieve the bodies of martyred Christians and give them burial. At that time, seven maidens were tried and tortured for their faith in Christ, then killed by being thrown into a lake. One of them, St Tecusa, appeared to St Theodotus and asked him to retrieve the bodies of her and her sisters in Christ. Under cover of night Theodotus, guided by an Angel, was able to find all seven bodies and bury them honorably. But a friend whom he had asked to help him in this work betrayed him, and he was arrested and subjected to cruel tortures. Finally he was sentenced to be beheaded. As he went to the block, he said to the many Christians who had gathered to weep for him: ‘Do not weep for me, brethren, but glorify our Lord Jesus Christ, by whose aid I am finishing my course and overcoming the enemy.’ A church dedicated to him was later built on the site of his burial.

Holy Martyrs Peter, Dionysius, Christina, Andrew, Paul, Benedimus, Paulinus, and Heraclius (250)

“These Saints all contested in martyrdom during the reign of Decius (249-251). Peter was from Lampsacus in the Hellespont. For refusing to offer sacrifice to the idol of Aphrodite, his whole body was crushed and broken with chains and pieces of wood on a torture-wheel; having endured this torment courageously, he gave up his soul.

“Paul and Andrew were soldiers from Mesopotamia brought to Athens with their governor; there they were put in charge of two captive Christians, Dionysius and Christina. The soldiers, seeing the beauty of the virgin Christina, attempted to move her to commit sin with them, but she refused and, by her admonitions, brought them to faith in Christ. They and Dionysius were stoned to death, and Christina was beheaded.

“Heraclius, Paulinus,and Benedimus were Athenians, and preachers of the Gospel who turned many of the heathen from their error to the light of Christ. Brought before the governor, they confesed their Faith, and after many torments were beheaded.” (Great Horologion)

The Prologue adds: “One Nicomachus, who was tortured with them, denied Christ under torture, and instantly lost his mind, tearing at his body with his teeth and foaming at the mouth until he breathed his last.”