1 John 3.10-20 (Epistle)

10Po tom se poznaju djeca Božija i djeca ðavolja: koji god ne tvori pravde, nije od Boga, i koji ne ljubi brata svojega. 11Jer je ovo zapovijest, koju èuste ispoèetka, da ljubimo jedan drugoga. 12Ne kao što Kain bješe od neèastivoga i zakla brata svojega. I za koji ga uzrok zakla? Jer djela njegova bijahu zla, a brata mu pravedna. 13Ne èudite se, braæo moja, ako svijet mrzi na vas. 14Mi znamo da prijeðosmo iz smrti u život, jer ljubimo braæu; jer ko ne ljubi brata ostaje u smrti. 15Svaki koji mrzi na brata svojega krvnik je ljudski; i znate da nijedan krvnik ljudski nema u sebi vjeènoga života. 16Po tom poznasmo ljubav što on za nas dušu svoju položi: mi smo dužni polagati duše za braæu. 17Koji dakle ima bogatstvo ovoga svijeta, i vidi brata svojega u nevolji i zatvori srce svoje od njega, kako ljubav Božija stoji u njemu? 18Djeèice moja! da se ne ljubimo rijeèju ni jezikom, nego djelom i istinom. 19I po tom doznajemo da smo od istine, i pred njim tješimo srca svoja. 20Jer ako nam zazire srce naše, Bog je veæi od srca našega i zna sve.

Mark 14.10-42 (Gospel)

10I Juda Iskariotski, jedan od dvanaestorice, otide ka glavarima sveštenièkijem da im ga izda. 11A oni èuvši obradovaše se, i obrekoše mu novce dati: i tražaše zgodu da ga izda. 12I u prvi dan prijesnijeh hljebova, kad klahu pashu, rekoše mu uèenici njegovi: gdje æeš da idemo da ti zgotovimo pashu da jedeš? 13I posla dvojicu od uèenika svojijeh i reèe im: idite u grad, i srešæe vas èovjek koji nosi vodu u krèagu; idite za njim, 14I gdje uðe kažite gospodaru od one kuæe: uèitelj veli: gdje je gostionica gdje æu jesti pashu s uèenicima svojijem? 15I on æe vam pokazati veliku sobu prostrtu gotovu: ondje nam zgotovite. 16I iziðoše uèenici njegovi, i doðoše u grad, i naðoše kao što im kaza, i ugotoviše pashu. 17I kad bi uveèe, doðe sa dvanaestoricom. 18I kad sjeðahu za trpezom i jeðahu reèe Isus: zaista vam kažem: jedan od vas, koji jede sa mnom, izdaæe me. 19A oni se zabrinuše, i stadoše govoriti jedan za drugijem: da ne ja? i drugi: da ne ja? 20A on odgovarajuæi reèe im: jedan od dvanaestorice koji umoèi sa mnom u zdjelu. 21Sin èovjeèij dakle ide kao što je pisano za njega; ali teško onome èovjeku koji izda sina èovjeèijega; bolje bi mu bilo da se nije rodio onaj èovjek. 22I kad jeðahu uze Isus hljeb i blagoslovivši prelomi ga, i dade im, i reèe: uzmite, jedite; ovo je tijelo moje. 23I uze èašu i davši hvalu dade im; i piše iz nje svi. 24I reèe im: ovo je krv moja novoga zavjeta koja æe se proliti za mnoge. 25Zaista vam kažem: više neæu piti od roda vinogradskoga do onoga dana kad æu ga piti novoga u carstvu Božijemu. 26I otpojavši hvalu iziðoše na goru Maslinsku. 27I reèe im Isus: svi æete se vi sablazniti o mene ovu noæ; jer je pisano: udariæu pastira i ovce æe se razbjeæi. 28Ali po vaskrseniju svojemu ja idem pred vama u Galileju. 29A Petar mu reèe: ako se i svi sablazne, ali ja neæu. 30I reèe mu Isus: zaista ti kažem: noæas dok dvaput pijetao ne zapjeva tri puta æeš me se odreæi. 31A on još veæma govoraše: da bih znao s tobom i umrijeti neæu te se odreæi. Tako i svi govorahu. 32I doðoše u selo koje se zove Getsimanija, i reèe uèenicima svojijem: sjedite ovdje dok ja idem da se pomolim Bogu. 33I uze sa sobom Petra i Jakova i Jovana, i zabrinu se i poèe tužiti. 34I reèe im: žalosna je duša moja do smrti; poèekajte ovdje, i stražite. 35I otišavši malo pade na zemlju, i moljaše se da bi ga mimoišao èas ako je moguæe. 36I govoraše: Ava oèe! sve je moguæe tebi; pronesi èašu ovu mimo mene; ali opet ne kako ja hoæu nego kako ti. 37I doðe i naðe ih gdje spavaju, i reèe Petru: Simone! Zar spavaš? Ne može li jednoga èasa postražiti? 38Stražite i molite se Bogu da ne padnete u napast; jer je duh srèan ali je tijelo slabo. 39I opet otišavši pomoli se Bogu one iste rijeèi govoreæi. 40I vrativši se naðe ih opet gdje spavaju; jer im bijahu oèi otežale; i ne znadijahu šta bi mu odgovorili. 41I doðe treæi put, i reèe im: jednako spavate i poèivate; dosta je; doðe èas; evo se predaje sin èovjeèij u ruke grješnicima. 42Ustanite da idemo; evo izdajnik se moj približi.

St Leo the Great, pope of Rome(461)

Pope Leo was one of the great bastions of Orthodoxy during the time of the monophysite heresy and its offshoots. ‘According to some, this Saint was born in Rome, but according to others in Tyrrenia (Tuscany), and was consecrated to the archiepiscopal throne of Rome in 440. In 448, when St Flavian, Archbishop of Constantinople [also commemorated today], summoned Eutyches, an archimandrite in Constantinople, to give account for his teaching that there was only one nature in Christ after the Incarnation, Eutyches appealed to St Leo in Rome. After St Leo had carefully examined Eutyches’ teachings, he wrote an epistle to St Flavian, setting forth the Orthodox teaching of the person of Christ, and His two natures, and also counseling Flavian that, should Eutyches sincerely repent of his error, he should be received back with all good will. At the Council held in Ephesus in 449, which was presided over by Dioscorus, Patriarch of Alexandria (and which Saint Leo, in a letter to the holy Empress Pulcheria in 451, was the first to call “The Robber Council”), Dioscorus, having military might behind him, did not allow Saint Leo’s epistle to Flavian to be read, although repeatedly asked to do so; even before the Robber Council was held, Dioscorus had uncanonically received the unrepentant Eutyches back into communion. Because Saint Leo had many cares in Rome owing to the wars of Attila the Hun and other barbarians, in 451 he sent four delegates to the Fourth Ecumenical Council, where 630 Fathers gathered in Chalcedon during the reign of Marcian, to condemn the teachings of Eutyches and those who supported him. Saint Leo’s epistle to Flavian was read at the Fourth Council, and was confirmed by the Holy Fathers as the Orthodox teaching on the incarnate Person of our Lord; it is also called the “Tome of Leo.” The Saint wrote many works in Latin; he reposed in 461.’(Great Horologion).

St Leo is remembered for saving Rome from conquest by Attila the Hun. When Attila drew near to Rome, preparing to pillage the city, St Leo went out to him in his episcopal vestments and enjoined him to turn back. For reasons unknown to worldly historians, the pitiless Attila with all his troops abandoned their attack and returned the way they had come.