1 Timothy 6.11-16 (Epistle, Saturday after Nativity)

11A ti, o èovjeèe Božij! bjegaj od ovoga, a idi za pravdom, pobožnosti, vjerom, ljubavi, trpljenjem, krotosti. 12Bori se u dobroj borbi vjere, muèi se za vjeèni život na koji si i pozvan, i priznao si dobro priznanje pred mnogijem svjedocima. 13Zapovijedam ti pred Bogom koji sve oživljuje, i Hristom Isusom koji svjedoèi za vladanja Pontija Pilata dobro priznanje, 14Da držiš zapovijest èistu i nezazornu do dolaska Gospoda našega Isusa Hrista, 15Koji æe u svoje vrijeme pokazati blaženi i jedini silni car nad carevima i gospodar nad gospodarima, 16Koji sam ima besmrtnost, i živi u svjetlosti kojoj se ne može pristupiti, kojega niko od ljudi nije vidio, niti može vidjeti, kojemu èast i država vjeèna. Amin.

Ephesians 2.11-13 (Epistle)

11Zato se opominjite da vi koji ste negda po tijelu neznabošci bili i nazivani neobrezanje od onijeh koji su se zvali po tijelu obrezanje, koje se rukom radilo, 12Da bijaste u ono vrijeme bez Hrista, odvojeni od društva Izrailjeva, i bez dijela u zavjetima obeæanja, nada ne imajuæi, i bezbožni na svijetu: 13A sad u Hristu Isusu, vi koji ste negda bili daleko, blizu postadoste krvlju Hristovom.

Acts 6.8-7.5, 47-60 (Epistle, St Stephen)

8A Stefan pun vjere i sile èinjaše znake i èudesa velika meðu ljudima. 9Tada ustaše neki iz zbornice koja se zove Liveræanska i Kirinaèka i Aleksandrijnaèka i onijeh koji bijahu iz Kilikije i Azije, i prepirahu se sa Stefanom. 10I ne mogahu protivu stati premudrosti i Duhu kojijem govoraše. 11Tada podgovoriše ljude te kazaše: èusmo ga gdje huli na Mojsija i na Boga. 12I pobuniše narod i starješine i književnike, i napadoše i uhvatiše ga, i dovedoše ga na sabor. 13I izvedoše lažne svjedoke koji govorahu: ovaj èovjek ne prestaje huliti na ovo sveto mjesto i na zakon. 14Jer ga èusmo gdje govori: ovaj Isus Nazareæanin razvaliæe ovo mjesto, i izmijeniæe obièaje koje nam ostavi Mojsije. 15I pogledavši na nj svi koji sjeðahu na saboru vidješe lice njegovo kao lice anðela.

1A poglavar sveštenièki reèe: je li dakle tako? 2A on reèe: ljudi braæo i oci! poslušajte. Bog slave javi se ocu našemu Avraamu kad bješe u Mesopotamiji, prije nego se doseli u Haran, 3I reèe mu: iziði iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega, i doði u zemlju koju æu ti ja pokazati. 4Tada iziðe iz zemlje Haldejske, i doseli se u Haran; i odande, po smrti oca njegova, preseli ga u ovu zemlju u kojoj vi sad živite. 5I ne dade mu našljedstva u njoj ni stope; i obreèe mu je dati u držanje i sjemenu njegovu poslije njega, dok on još nemaše djeteta. 47A Solomun mu naèini kuæu. 48Ali najviši ne živi u rukotvorenijem crkvama, kao što govori prorok: 49Nebo je meni prijestol a zemlja podnožje nogama mojima: kako æete mi kuæu sazidati? govori Gospod; ili koje je mjesto za moje poèivanje? 50Ne stvori li ruka moja sve ovo? 51Tvrdovrati i neobrezanijeh srca i ušiju! vi se jednako protivite Duhu svetome; kako vaši oci, tako i vi. 52Kojega od proroka ne protjeraše oci vaši? I pobiše one koji naprijed javiše za dolazak pravednika, kojega vi sad izdajnici i krvnici postadoste; 53Koji primiste zakon naredbom anðelskom, i ne održaste. 54Kad ovo èuše, rasrdiše se vrlo u srcima svojima, i škrgutahu zubima na nj. 55A Stefan buduæi pun Duha svetoga pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu; 56I reèe: evo vidim nebesa otvorena i sina èovjeèijega gdje stoji s desne strane Bogu. 57A oni povikavši iza glasa zatiskivahu uši svoje, i navališe jednodušno na nj. 58I izvedavši ga iz grada stadoše ga zasipati kamenjem, i svjedoci haljine svoje metnuše kod nogu mladiæa po imenu Savla. 59I zasipahu kamenjem Stefana, koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse! primi duh moj. 60Onda kleèe na koljena i povika iza glasa: Gospode! ne primi im ovo za grijeh. I ovo rekavši umrije.

Matthew 12.15-21 (Gospel, Saturday after Nativity)

15I za njim idoše ljudi mnogi, i iscijeli ih sve. 16I zaprijeti im da ga ne razglašuju: 17Da se zbude što je kazao Isaija prorok govoreæi: 18Gle, sluga moj, koga sam izabrao, ljubazni moj, koji je po volji duše moje: metnuæu duh svoj na njega, i sud neznabošcima javiæe. 19Neæe se svaðati ni vikati, niti æe èuti ko po rasputicama glasa njegova. 20Trske stuèene neæe prelomiti i svještila zapaljena neæe ugasiti dok pravda ne održi pobjede. 21I u ime njegovo uzdaæe se narodi.

Luke 16.10-15 (Gospel)

10Koji je vjeran u malom i u mnogom je vjeran; a ko je nevjeran u malom i u mnogom je nevjeran. 11Ako dakle u nepravednom bogatstvu vjerni ne biste, ko æe vam u istinom vjerovati? 12I ako u tuðem ne biste vjerni, ko æe vam dati vaše? 13Nikakav pak sluga ne može dva gospodara služiti; jer ili æe na jednoga mrziti a drugoga ljubiti, ili æe jednome voljeti a za drugoga ne mariti. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. 14A ovo sve slušahu i fariseji, koji bijahu srebroljupci, i rugahu mu se. 15I reèe im: vi ste oni koji se gradite pravedni pred ljudima; ali Bog zna srca vaša; jer što je u ljudi visoko ono je mrzost pred Bogom.

Matthew 21.33-42 (Gospel, St Stephen)

33Drugu prièu èujte: bijaše èovjek domaæin koji posadi vinograd, i ogradi ga plotom, i iskopa u njemu pivnicu, i naèini kulu, i dade ga vinogradarima, i otide. 34A kad se približi vrijeme rodovima, posla sluge svoje k vinogradarima da prime rodove njegove. 35I vinogradari pohvatavši sluge njegove jednoga izbiše, a jednoga ubiše, a jednoga zasuše kamenjem. 36Opet posla druge sluge, više nego prije, i uèiniše im tako isto. 37A potom posla k njima sina svojega govoreæi: postidjeæe se sina mojega. 38A vinogradari vidjevši sina rekoše meðu sobom: ovo je našljednik; hodite da ga ubijemo, i da nama ostane dostojanje njegovo. 39I uhvatiše ga, pa izvedoše napolje iz vinograda, i ubiše. 40Kad doðe dakle gospodar od vinograda šta æe uèiniti vinogradarima onijem? 41Rekoše mu: zloèince æe zlom smrti pomoriti; a vinograd daæe drugijem vinogradarima, koji æe mu davati rodove u svoje vrijeme. 42Reèe im Isus: zar nijeste nikad èitali u pismu: kamen koji odbaciše zidari, onaj posta glava od ugla; to bi od Gospoda i divno je u vašijem oèima.

Holy First Martyr and Archdeacon Stephen

A kinsman of the Apostle Paul, the Holy Stephen was one of the seven deacons (with Philip, Prochorus, Nicanor, Timon, Parmenas and Nicolas) first appointed by the Church to minister to the people; and it pleased God to receive him as the Church’s first Martyr for Christ. Read the long, beautiful and edifying account of his witness in the Acts of the Apostles, chapters 6-8. When Stephen, “full of faith and power, did great wonders and miracles among the people,” (Acts 6:8), some members of a synagogue in Jerusalem came to dispute with him and, enraged by his proclamation of Christ, stoned him to death. In his death St Stephen revealed Christ’s erasure of the boundary between heaven and earth, and the new communion between man and God: his face shone with the light of the Transfiguration, and he was granted a vision of Christ enthroned at the Father’s right hand. His dying words were “Lord, lay not this sin to their charge” (Acts 7:60).

According to holy tradition, the martyrdom of St Stephen occurred exactly a year after the descent of the Holy Spirit at Pentecost. His body was taken and secretly buried by Gamaliel, a member of the Sanhendrin and secretly a Christian.

Saint Stephen’s relics were discovered by the priest Lucian in 415 following a vision. They were translated to the church built for them in Jerusalem by the Empress Eudocia, and later taken to Constantinople.

The Saint’s missionary speech before his death (like that of the deacon St Philip to the Ethiopian eunuch) reminds us that those appointed to serve the Church materially are not barred, or even excused, from proclaiming the glorious Gospel of Christ.

Our Righteous Father Theodore the Branded, brother of St Theophanes the Hymnographer

See the account of his life on October 11, when his brother St Theophanes is Commemorated.