Nativity Fast — Wine and Oil are Allowed
2A ti, Vitlejeme Efrato, ako i jesi najmanji meðu tisuæama Judinijem, iz tebe æe mi izaæi koji æe biti gospodar u Izrailju, kojemu su izlasci od poèetka, od vjeènijeh vremena. 3Zato æe ih ostaviti dokle ne rodi ona koja æe roditi; tada æe se ostatak braæe njegove vratiti sa sinovima Izrailjevijem. 4I stajaæe i pašæe ih silom Gospodnjom, velièanstvom imena Gospoda Boga svojega; i oni æe nastavati, jer æe on tada biti velik do krajeva zemaljskih.
1Bog koji je negda mnogo puta i razliènijem naèinom govorio ocevima preko proroka, govori i nama u pošljedak dana ovijeh preko sina, 2Kojega postavi našljednika svemu, kroz kojega i svijet stvori. 3Koji buduæi sjajnost slave i oblièje biæa njegova, i noseæi sve u rijeèi sile svoje, uèinivši sobom oèišæenje grijeha našijeh, sjede s desne strane prijestola velièine na visini, 4I toliko bolji posta od anðela koliko preslavnije ime od njihova dobi. 5Jer kome od anðela reèe kad: sin moj ti si, ja te danas rodih? I opet: ja æu mu biti otac, i on æe mi biti sin. 6I opet uvodeæi prvorodnoga u svijet govori: i da mu se poklone svi anðeli Božiji. 7Tako i anðelima govori: koji èini anðele svoje duhove, i sluge svoje plamen ognjeni. 8A sinu: prijestol je tvoj, Bože, va vijek vijeka; palica je pravde palica carstva tvoga. 9Omiljela ti je pravda, i omrzao si na bezakonje: toga radi pomaza te, Bože, Bog tvoj uljem radosti veæma od drugova tvojijeh. 10I opet: ti si, Gospode, u poèetku osnovao zemlju, i nebesa su djela ruku tvojijeh: 11Ona æe proæi, a ti ostaješ: i sva æe ostarjeti kao haljina, 12I saviæeš ih kao haljinu, i izmijeniæe se: a ti si onaj isti, i tvojijeh godina neæe nestati.
18A roðenje Isusa Hrista bilo je ovako: kad je Marija, mati njegova, bila isprošena za Josifa, a još dok se nijesu bili sastali, naðe se da je ona trudna od Duha svetoga. 19A Josif muž njezin, buduæi pobožan, i ne hoteæi je javno sramotiti, namisli je tajno pustiti. 20No kad on tako pomisli, a to mu se javi u snu anðeo Gospodnji govoreæi: Josife, sine Davidov! ne boj se uzeti Marije žene svoje; jer ono što se u njoj zaèelo od Duha je svetoga. 21Pa æe roditi sina, i nadjeni mu ime Isus; jer æe on izbaviti svoj narod od grijeha njihovijeh. 22A ovo je sve bilo da se izvrši što je Gospod kazao preko proroka koji govori: 23Eto, djevojka æe zatrudnjeti, i rodiæe sina, i nadjenuæe mu ime Emanuilo, koje æe reæi: s nama Bog. 24Kad se Josif probudi od sna, uèini kao što mu je zapovjedio anðeo Gospodnji, i uzme ženu svoju. 25I ne znadijaše za nju dok ne rodi sina svojega prvenca, i nadjede mu ime Isus.
23A prije dolaska vjere bismo pod zakonom èuvani i zatvoreni za vjeru koja se htjela pokazati. 24Tako nam zakon bi èuvar do Hrista, da se vjerom opravdamo. 25A kad doðe vjera, veæ nijesmo pod èuvarom. 26Jer ste vi svi sinovi Božiji vjerom Hrista Isusa; 27Jer koji se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste. 28Nema tu Jevrejina ni Grka, nema roba ni gospodara, nema muškoga roda ni ženskoga; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu. 29A kad ste vi Hristovi, onda ste sjeme Avraamovo, i po obeæanju našljednici.
1U to vrijeme pak iziðe zapovijest od æesara Avgusta da se prepiše sav svijet. 2Ovo je bio prvi prijepis za vladanja Kirinova Sirijom. 3I poðoše svi da se prepišu svaki u svoj grad. 4Tada poðe i Josif iz Galileje iz grada Nazareta u Judeju u grad Davidov koji se zvaše Vitlejem, jer on bijaše iz doma i plemena Davidova, 5Da se prepiše s Marijom, isprošenom za njega ženom, koja bješe trudna. 6I kad onamo bijahu, doðe vrijeme da ona rodi. 7I rodi sina svojega prvenca, i povi ga, i metnu ga u jasli; jer im ne bijaše mjesta u gostionici. 8I bijahu pastiri u onome kraju koji èuvahu noænu stražu kod stada svojega. 9I gle, anðeo Gospodnji stade meðu njima, i slava Gospodnja obasja ih; i uplašiše se vrlo. 10I reèe im anðeo: ne bojte se; jer gle, javljam vam veliku radost koja æe biti svemu narodu. 11Jer vam se danas rodi spas, koji je Hristos Gospod, u gradu Davidovu. 12I eto vam znaka: naæi æete dijete povito gdje leži u jaslima. 13I ujedanput postade s anðelom mnoštvo vojnika nebeskijeh, koji hvaljahu Boga govoreæi: 14Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, meðu ljudima dobra volja. 15I kad anðeli otidoše od njih na nebo, pastiri govorahu jedan drugome: hajdemo do Vitlejema, da vidimo to što se tamo dogodilo što nam kaza Gospod. 16I doðoše brzo, i naðoše Mariju i Josifa i dijete gdje leži u jaslima. 17A kad vidješe, kazaše sve što im je kazano za to dijete. 18I svi koji èuše diviše se tome što im kazaše pastiri. 19A Marija èuvaše sve rijeèi ove i slagaše ih u srcu svojemu. 20I vratiše se pastiri slaveæi i hvaleæi Boga za sve što èuše i vidješe kao što im bi kazano.
10I još reèe Gospod Ahazu govoreæi: 11Išti znak od Gospoda Boga svojega, išti ozdo iz dubine ili ozgo s visine. 12A Ahaz reèe: neæu iskati, niti æu kušati Gospoda. 13Tada reèe Isaija: slušajte sada, dome Davidov; malo li vam je što dosaðujete ljudima, nego dosaðujete i Bogu mojemu? 14Zato æe vam sam Gospod dati znak: eto djevojka æe zatrudnjeti i rodiæe sina, i nadjenuæe mu ime Emanuilo. 15Maslo i med ješæe, dokle ne nauèi odbaciti zlo a izabrati dobro. 16Jer prije nego nauèi dijete odbaciti zlo a izabrati dobro, ostaviæe zemlju, na koju se gadiš, dva cara njezina.
1I reèe mi Gospod: uzmi knjigu veliku i napiši u njoj pismom èovjeèijim: brz na plijen, hitar na grabež. 2I uzeh vjerne svjedoke, Uriju sveštenika i Zahariju sina Jeverehijina. 3Potom pristupih k proroèici, i ona zatrudnje i rodi sina. A Gospod mi reèe: nadjeni mu ime: brz na plijen, hitar na grabež. 4Jer prije nego dijete nauèi vikati: oèe moj i majko moja, odnijeæe se blago Damaštansko i plijen Samarijski pred carem Asirskim. 9Združujte se, narodi, ali æete se potrti; èujte svi koji ste u daljnoj zemlji: oružajte se, ali æete se potrti; oružajte se, ali æete se potrti. 10Dogovarajte se, dogovor æe vam se razbiti: recite rijeè, neæe biti od nje ništa, jer je s nama Bog.
10I opet: ti si, Gospode, u poèetku osnovao zemlju, i nebesa su djela ruku tvojijeh: 11Ona æe proæi, a ti ostaješ: i sva æe ostarjeti kao haljina, 12I saviæeš ih kao haljinu, i izmijeniæe se: a ti si onaj isti, i tvojijeh godina neæe nestati. 13A kome od anðela reèe kad: sjedi meni s desne strane dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima? 14Nijesu li svi službeni duhovi koji su poslani na službu onima koji æe naslijediti spasenije?
1Toga radi valja nam veæma paziti na rijeèi koje slušamo, da kako ne otpadnemo. 2Jer ako je ono što je govoreno preko anðela utvrðeno, i svaki prestupak i oglušak pravednu platu primio: 3Kako æemo pobjeæi na marivši za toliko spasenije? koje poèe Gospod propovijedati, i oni koji su èuli potvrdiše meðu nama,
1A kad se rodi Isus u Vitlejemu Judejskome, za vremena cara Iroda, a to doðu mudarci od istoka u Jerusalim, i kažu: 2Gdje je car Judejski što se rodio? Jer smo vidjeli njegovu zvijezdu na istoku i došli smo da mu se poklonimo. 3Kad to èuje car Irod, uplaši se, i sav Jerusalim s njim. 4I sabravši sve glavare sveštenièke i književnike narodne, pitaše ih: gdje æe se roditi Hristos? 5A oni mu rekoše: u Vitlejemu Judejskome; jer je tako prorok napisao: 6I ti Vitlejeme, zemljo Judina! ni po èem nisi najmanji u državi Judinoj; jer æe iz tebe iziæi èelovoða koji æe pasti narod moj Izrailja. 7Onda Irod tajno dozva mudarce, i ispitivaše ih kad se pojavila zvijezda. 8I poslavši ih u Vitlejem, reèe: idite i raspitajte dobro za dijete, pa kad ga naðete, javite mi, da i ja idem da mu se poklonim. 9I oni saslušavši cara, poðoše: a to i zvijezda koju su vidjeli na istoku, iðaše pred njima dok ne doðe i stade odozgo gdje bješe dijete. 10A kad vidješe zvijezdu gdje je stala, obradovaše se veoma velikom radosti. 11I ušavši u kuæu, vidješe dijete s Marijom materom njegovom, i padoše i pokloniše mu se; pa otvoriše dare svoje i darivaše ga: zlatom, i tamjanom, i smirnom. 12I primivši u snu zapovijest da se ne vraæaju k Irodu, drugijem putem otidoše u svoju zemlju.
6Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime æe mu biti: divni, savjetnik, Bog silni, otac vjeèni, knez mirni. 7Bez kraja æe rasti vlast i mir na prijestolu Davidovu i u carstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom otsada dovijeka. To æe uèiniti revnost Gospoda nad vojskama.
11Jer i onaj koji osveæuje, i oni koji se osveæuju, svi su od jednoga; zaradi toga uzroka ne stidi se nazvati ih braæom 12Govoreæi: objaviæu ime tvoje braæi svojoj, i posred crkve zapjevaæu te. 13I opet: ja æu se u njega uzdati. I opet: evo ja i djeca moja koju mi je dao Bog. 14Buduæi pak da djeca imaju tijelo i krv, tako i on uze dijel u tome, da smræu satre onoga koji ima državu smrti, to jest ðavola; 15I da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše robovi. 16Jer se zaista ne prima anðela, nego se prima sjemena Avraamova. 17Zato bješe dužan u svemu da bude kao braæa, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenièki pred Bogom, da oèisti grijehe narodne. 18Jer u èemu postrada i iskušan bi u onome može pomoæi i onima koji se iskušavaju.
13A pošto oni otidu, a to anðeo Gospodnji javi se Josifu u snu i kaza mu: ustani, uzmi dijete i mater njegovu pa bježi u Misir, i budi onamo dok ti ne kažem; jer æe Irod tražiti dijete da ga pogubi. 14I on ustavši uze dijete i mater njegovu noæu i otide u Misir. 15I bi tamo do smrti Irodove: da se izvrši što je Gospod rekao preko proroka koji govori: iz Misira dozvah sina svojega. 16Tada Irod kad vidje da su ga mudarci prevarili, razgnjevi se vrlo i posla te pobiše svu djecu po Vitlejemu i po svoj okolini njegovoj od dvije godine i niže, po vremenu koje je dobro doznao od mudaraca. 17Tada se zbi što je kazao prorok Jeremija govoreæi: 18Glas u Rami èu se, plaè, i ridanje, i jaukanje mnogo: Rahila plaèe za svojom djecom, i neæe da se utješi, jer ih nema. 19A po smrti Irodovoj, gle, anðeo Gospodnji u snu javi se Josifu u Misiru. 20I reèe: ustani, i uzmi dijete i mater njegovu i idi u zemlju Izrailjevu; jer su izumrli koji su tražili dušu djetinju. 21I on ustavši, uze dijete i mater njegovu, i doðe u zemlju Izrailjevu. 22Ali èuvši da Arhelaj caruje u Judeji mjesto Iroda oca svojega, poboja se onamo iæi; nego primivši u snu zapovijest, otide u krajeve Galilejske. 23I došavši onamo, namjesti se u gradu koji se zove Nazaret, da se zbude kao što su kazali proroci da æe se Nazareæanin nazvati.
1U poèetku stvori Bog nebo i zemlju. 2A zemlja bješe bez oblièja i pusta, i bješe tama nad bezdanom; i duh Božji dizaše se nad vodom. 3I reèe Bog: neka bude svjetlost. I bi svjetlost. 4I vidje Bog svjetlost da je dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. 5I svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noæ. I bi veèe i bi jutro, dan prvi. 6Potom reèe Bog: neka bude svod posred vode, da rastavlja vodu od vode. 7I stvori Bog svod, i rastavi vodu pod svodom od vode nad svodom; i bi tako. 8A svod nazva Bog nebo. I bi veèe i bi jutro, dan drugi. 9Potom reèe Bog: neka se sabere voda što je pod nebom na jedno mjesto, i neka se pokaže suho. I bi tako. 10I suho nazva Bog zemlja, a zborišta vodena nazva mora; i vidje Bog da je dobro. 11Opet reèe Bog: neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme, i drvo rodno, koje raða rod po svojim vrstama, u kojem æe biti sjeme njegovo na zemlji. I bi tako. 12I pusti zemlja iz sebe travu, bilje, što nosi sjeme po svojim vrstama, i drvo, koje raða rod, u kojem je sjeme njegovo po njegovijem vrstama. I vidje Bog da je dobro. 13I bi veèe i bi jutro, dan treæi.
2I podigavši oèi svoje ugleda Izrailja gdje stoji po plemenima svojim; i duh Božji doðe na nj. 3I otvori prièu svoju, i reèe: kaže Valam sin Veorov; kaže èovjek kojemu su otvorene oèi; 5Kako su lijepi šatori tvoji, Jakove, i kolibe tvoje, Izrailju! 6Pružili su se kao potoci, kao vrtovi kraj rijeke, kao mirisava drveta koja je posadio Gospod, kao kedri na vodi. 7Poteæi æe voda iz vijedra njegova, i sjeme æe njegovo biti meðu velikim vodama, i car æe se njegov podignuti svrh Agaga, i carstvo æe se njegovo uzvisiti. 8Bog ga je izveo iz Misira, i on mu je kao snaga jednorogova; poješæe narode koji su mu neprijatelji, i kosti æe njihove potrti, i strijelama svojim postrijeljati ih. 9Spustio se, leži kao laviæ i kao ljuti lav; ko æe ga probuditi? Ko tebe blagosilja, biæe blagosloven; a ko tebe kune, biæe proklet. 17Vidim ga, ali ne sad; gledam ga, ali ne izbliza; izaæi æe zvijezda iz Jakova i ustaæe palica iz Izrailja, koja æe razbiti knezove Moavske i razoriti sve sinove Sitove. 18I Edoma æe osvojiti i Sira æe osvojiti neprijatelji njegovi; jer æe Izrailj raditi junaèki.
6U to vrijeme, govori Gospod, sabraæu hrome, i skupiæu odagnane i kojima zlo uèinih. 7I uèiniæu od hromijeh ostatak i od odagnanih silan narod; i Gospod æe carovati nad njima na gori Sionu otsada i dovijeka. 2A ti, Vitlejeme Efrato, ako i jesi najmanji meðu tisuæama Judinijem, iz tebe æe mi izaæi koji æe biti gospodar u Izrailju, kojemu su izlasci od poèetka, od vjeènijeh vremena. 3Zato æe ih ostaviti dokle ne rodi ona koja æe roditi; tada æe se ostatak braæe njegove vratiti sa sinovima Izrailjevijem. 4I stajaæe i pašæe ih silom Gospodnjom, velièanstvom imena Gospoda Boga svojega; i oni æe nastavati, jer æe on tada biti velik do krajeva zemaljskih.
1Ali æe izaæi šibljika iz stabla Jesejeva, i izdanak iz korijena njegova izniknuæe. 2I na njemu æe poèivati duh Gospodnji, duh mudrosti i razuma, duh savjeta i sile, duh znanja i straha Gospodnjega. 3I mirisanje æe mu biti u strahu Gospodnjem, a neæe suditi po viðenju svojih oèiju, niti æe po èuvenju svojih ušiju karati. 4Nego æe po pravdi suditi siromasima i po pravici karati krotke u zemlji, i udariæe zemlju prutom usta svojih, i duhom usana svojih ubiæe bezbožnika. 5I pravda æe mu biti pojas po bedrima, i istina pojas po bocima. 6I vuk æe boraviti s jagnjetom, i ris æe ležati s jaretom, tele i laviæ i ugojeno živinèe biæe zajedno, i malo dijete vodiæe ih. 7I krava i medvjedica zajedno æe pasti, mlad njihova ležaæe zajedno, i lav æe jesti slamu kao vo. 8I dijete koje sisa igraæe se nad rupom aspidinom, i dijete odbijeno od sise zavlaèiæe ruku svoju u rupu zmije vasilinske. 9Neæe uditi ni potirati na svoj svetoj gori mojoj, jer æe zemlja biti puna poznanja Gospodnjega kao more vode što je puno. 10I u to æe vrijeme za korijen Jesejev, koji æe biti zastava narodima, raspitivati narodi, i poèivalište njegovo biæe slavno.
31Ti, care, vidje a to lik velik; velik bijaše lik i svjetlost mu silna, i stajaše prema tebi, i strašan bijaše na oèima. 32Glava tome liku bijaše od èistoga zlata, prsi i mišice od srebra, trbuh i bedra od mjedi, 33Golijeni mu od gvožða, a stopala koje od gvožða koje od zemlje. 34Ti gledaše dokle se odvali kamen bez ruku, i udari lik u stopala mjedena i zemljana, i satr ih. 35Tada se satr i gvožðe i zemlja i mjed i srebro i zlato, i posta kao pljeva na gumnu u ljeto, te odnese vjetar, i ne naðe mu se mjesto; a kamen, koji udari lik, posta gora velika i ispuni svu zemlju. 36To je san; a sada æemo kazati caru što znaèi. 44A u vrijeme tijeh careva Bog æe nebeski podignuti carstvo koje se dovijeka neæe rasuti, i to se carstvo neæe ostaviti drugom narodu; ono æe satrti i ukinuti sva ta carstva, a samo æe stajati dovijeka, 45Kako si vidio gdje se od gore odvali kamen bez ruku i satr gvožðe, mjed, kao, srebro i zlato. Bog veliki javi caru što æe biti poslije; san je istinit, i tumaèenje mu vjerno.
6Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime æe mu biti: divni, savjetnik, Bog silni, otac vjeèni, knez mirni. 7Bez kraja æe rasti vlast i mir na prijestolu Davidovu i u carstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom otsada dovijeka. To æe uèiniti revnost Gospoda nad vojskama.
10I još reèe Gospod Ahazu govoreæi: 11Išti znak od Gospoda Boga svojega, išti ozdo iz dubine ili ozgo s visine. 12A Ahaz reèe: neæu iskati, niti æu kušati Gospoda. 13Tada reèe Isaija: slušajte sada, dome Davidov; malo li vam je što dosaðujete ljudima, nego dosaðujete i Bogu mojemu? 14Zato æe vam sam Gospod dati znak: eto djevojka æe zatrudnjeti i rodiæe sina, i nadjenuæe mu ime Emanuilo. 15Maslo i med ješæe, dokle ne nauèi odbaciti zlo a izabrati dobro. 16Jer prije nego nauèi dijete odbaciti zlo a izabrati dobro, ostaviæe zemlju, na koju se gadiš, dva cara njezina.
1I reèe mi Gospod: uzmi knjigu veliku i napiši u njoj pismom èovjeèijim: brz na plijen, hitar na grabež. 2I uzeh vjerne svjedoke, Uriju sveštenika i Zahariju sina Jeverehijina. 3Potom pristupih k proroèici, i ona zatrudnje i rodi sina. A Gospod mi reèe: nadjeni mu ime: brz na plijen, hitar na grabež. 4Jer prije nego dijete nauèi vikati: oèe moj i majko moja, odnijeæe se blago Damaštansko i plijen Samarijski pred carem Asirskim. 9Združujte se, narodi, ali æete se potrti; èujte svi koji ste u daljnoj zemlji: oružajte se, ali æete se potrti; oružajte se, ali æete se potrti. 10Dogovarajte se, dogovor æe vam se razbiti: recite rijeè, neæe biti od nje ništa, jer je s nama Bog.
1Bog koji je negda mnogo puta i razliènijem naèinom govorio ocevima preko proroka, govori i nama u pošljedak dana ovijeh preko sina, 2Kojega postavi našljednika svemu, kroz kojega i svijet stvori. 3Koji buduæi sjajnost slave i oblièje biæa njegova, i noseæi sve u rijeèi sile svoje, uèinivši sobom oèišæenje grijeha našijeh, sjede s desne strane prijestola velièine na visini, 4I toliko bolji posta od anðela koliko preslavnije ime od njihova dobi. 5Jer kome od anðela reèe kad: sin moj ti si, ja te danas rodih? I opet: ja æu mu biti otac, i on æe mi biti sin. 6I opet uvodeæi prvorodnoga u svijet govori: i da mu se poklone svi anðeli Božiji. 7Tako i anðelima govori: koji èini anðele svoje duhove, i sluge svoje plamen ognjeni. 8A sinu: prijestol je tvoj, Bože, va vijek vijeka; palica je pravde palica carstva tvoga. 9Omiljela ti je pravda, i omrzao si na bezakonje: toga radi pomaza te, Bože, Bog tvoj uljem radosti veæma od drugova tvojijeh. 10I opet: ti si, Gospode, u poèetku osnovao zemlju, i nebesa su djela ruku tvojijeh: 11Ona æe proæi, a ti ostaješ: i sva æe ostarjeti kao haljina, 12I saviæeš ih kao haljinu, i izmijeniæe se: a ti si onaj isti, i tvojijeh godina neæe nestati.
1U to vrijeme pak iziðe zapovijest od æesara Avgusta da se prepiše sav svijet. 2Ovo je bio prvi prijepis za vladanja Kirinova Sirijom. 3I poðoše svi da se prepišu svaki u svoj grad. 4Tada poðe i Josif iz Galileje iz grada Nazareta u Judeju u grad Davidov koji se zvaše Vitlejem, jer on bijaše iz doma i plemena Davidova, 5Da se prepiše s Marijom, isprošenom za njega ženom, koja bješe trudna. 6I kad onamo bijahu, doðe vrijeme da ona rodi. 7I rodi sina svojega prvenca, i povi ga, i metnu ga u jasli; jer im ne bijaše mjesta u gostionici. 8I bijahu pastiri u onome kraju koji èuvahu noænu stražu kod stada svojega. 9I gle, anðeo Gospodnji stade meðu njima, i slava Gospodnja obasja ih; i uplašiše se vrlo. 10I reèe im anðeo: ne bojte se; jer gle, javljam vam veliku radost koja æe biti svemu narodu. 11Jer vam se danas rodi spas, koji je Hristos Gospod, u gradu Davidovu. 12I eto vam znaka: naæi æete dijete povito gdje leži u jaslima. 13I ujedanput postade s anðelom mnoštvo vojnika nebeskijeh, koji hvaljahu Boga govoreæi: 14Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, meðu ljudima dobra volja. 15I kad anðeli otidoše od njih na nebo, pastiri govorahu jedan drugome: hajdemo do Vitlejema, da vidimo to što se tamo dogodilo što nam kaza Gospod. 16I doðoše brzo, i naðoše Mariju i Josifa i dijete gdje leži u jaslima. 17A kad vidješe, kazaše sve što im je kazano za to dijete. 18I svi koji èuše diviše se tome što im kazaše pastiri. 19A Marija èuvaše sve rijeèi ove i slagaše ih u srcu svojemu. 20I vratiše se pastiri slaveæi i hvaleæi Boga za sve što èuše i vidješe kao što im bi kazano.
“This Martyr was the daughter of most distinguished and noble parents named Philip and Claudia. Philip, a Prefect of Rome, moved to Alexandria with his family. In Alexandria, Eugenia had the occasion to learn the Christian Faith, in particular when she encountered the Epistles of Saint Paul, the reading of which filled her with compunction and showed her clearly the vanity of the world. Secretly taking two of her servants, Protas and Hyacinth, she departed from Alexandria by night. Disguised as a man, she called herself Eugene [Eugenios -ed.] while pretending to be a eunuch, and departed with her servants and took up the monastic life in a monastery of men. Her parents mourned for her, but could not find her. After Saint Eugenia had laboured for some time in the monastic life, a certain woman named Melanthia, thinking Eugene to be a monk, conceived lust and constrained Eugenia to comply with her desire; when Eugenia refused, Melanthia slandered Eugenia to the Prefect as having done insult to her honour. Eugenia was brought before the Prefect, her own father Philip, and revealed to him both that she was innocent of the accusations, and that she was his own daughter. Through this, Philip became a Christian; he was afterwards beheaded at Alexandria. Eugenia was taken back to Rome with Protas and Hyacinth. All three of them ended their life in martyrdom in the years of Commodus, who reigned from 180 to 192.” (Great Horologion)