Scripture Readings
Genesis 14.14-20 (Vespers)
14A kad Avram èu da mu se zarobio sinovac, naoruža sluge svoje, trista osamnaest, koji se rodiše u njegovoj kuæi, i poðe u potjeru do Dana.
15Ondje razredivši svoje udari na njih noæu sa slugama svojim, i razbi ih, i otjera ih do Hovala, koji je na lijevo od Damaska,
16I povrati sve blago; povrati i Lota sinovca svojega s blagom njegovijem, i žene i ljude.
17A car Sodomski izide mu na susret kad se vrati razbivši Hodologomora i careve što bijahu s njim, u dolinu Savinu, koje je sada dolina careva.
18A Melhisedek car Salimski iznese hljeb i vino; a on bijaše sveštenik Boga višnjega.
19I blagoslovi ga govoreæi: blagosloven da je Avram Bogu višnjemu, èije je nebo i zemlja!
20I blagosloven da je Bog višnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje! I dade mu Avram desetak od svega.
Deuteronomy 1.8-11, 15-17 (Vespers)
8Eto, dao sam vam zemlju, uðite u nju, i uzmite zemlju, za koju se zakleo Gospod ocima vašim, Avramu, Isaku i Jakovu, da æe im je dati i sjemenu njihovu nakon njih.
9I rekoh vam onda govoreæi: ne mogu vas nositi sam.
10Gospod Bog vaš umnožio vas je, i eto vas danas ima mnogo kao zvijezda nebeskih.
11Gospod Bog otaca vaših da vas umnoži još tisuæu puta više, i da vas blagoslovi kao što vam je kazao.
15Tada uzevši starješine od plemena vaših, ljude mudre i poznate, postavih vam ih za starješine, za tisuænike i stotinare i pedesetare i desetare i upravitelje po plemenima vašim.
16I zapovjedih onda sudijama vašim govoreæi: saslušavajte raspre meðu braæom svojom i sudite pravo izmeðu èovjeka i brata njegova i izmeðu došljaka koji je s njim.
17Ne gledajte ko je ko na sudu, saslušajte i maloga i velikoga, ne bojte se nikoga, jer je sud Božji, a stvar koja bi vam bila teška iznesite preda me da je èujem.
Deuteronomy 10.14-21 (Vespers)
14Gle, Gospoda je Boga tvojega nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj.
15Ali samo tvoji oci omilješe Gospodu, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas izmeðu svijeh naroda, kao što se vidi danas.
16Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati.
17Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima, Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko niti prima poklona;
18Daje pravicu siroti i udovici; i ljubi došljaka dajuæi mu hljeb i odijelo.
19Ljubite dakle došljaka, jer ste bili došljaci u zemlji Misirskoj.
20Boj se Gospoda Boga svojega, njemu služi i njega se drži, i njegovijem se imenom kuni.
21On je hvala tvoja i on je Bog tvoj, koji tebe radi uèini velike i strašne stvari, koje vidješe oèi tvoje.
Luke 24.36-53
(6th Matins Gospel)
36A kad oni ovo govorahu, i sam Isus stade meðu njima, i reèe im: mir vam.
37A oni se uplašiše, i poplašeni buduæi, mišljahu da vide duha.
38I reèe im: šta se plašite? I zašto takove misli ulaze u srca vaša?
39Vidite ruke moje i noge moje: ja sam glavom; opipajte me i vidite; jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam.
40I ovo rekavši pokaza im ruke i noge.
41A dok oni još ne vjerovahu od radosti i èuðahu se reèe im: imate li ovdje što za jelo?
42A oni mu daše komad ribe peèene, i meda u satu.
43I uzevši izjede pred njima.
44I reèe im: ovo su rijeèi koje sam vam govorio još dok sam bio s vama, da sve treba da se svrši što je za mene napisano u zakonu Mojsijevu i u prorocima i u psalmima.
45Tada im otvori um da razumiju pismo.
46I reèe im: tako je pisano, i tako je trebalo da Hristos postrada i da ustane iz mrtvijeh treæi dan;
47I da se propovijeda pokajanje u ime njegovo i oproštenje grijeha po svijem narodima poèevši od Jerusalima.
48A vi ste svjedoci ovome.
49I gle, ja æu poslati obeæanje oca svojega na vas; a vi sjedite u gradu Jerusalimskome dok se ne obuèete u silu s visine.
50I izvede ih napolje do Vitanije, i podignuvši ruke svoje blagoslovi ih.
51I kad ih blagosiljaše, otstupi od njih, i uznošaše se na nebo.
52I oni mu se pokloniše, i vratiše se u Jerusalim s velikom radošæu.
53I bijahu jednako u crkvi hvaleæi i blagosiljajuæi Boga. Amin.
Hebrews 11.9-10, 17-23, 32-40
(Epistle, Sunday before Nativity)
9Vjerom doðe Avraam u zemlju obeæanu, kao u tuðu, i u kolibama življaše s Isakom i s Jakovom, sunašljednicima obeæanja toga.
10Jer èekaše grad koji ima temelje, kojemu je zidar i tvorac Bog.
17Vjerom privede Avraam Isaka kad bi kušan, i jedinorodnoga prinošaše, pošto bješe primio obeæanje,
18U kojemu bješe kazano: u Isaku nazvaæe ti se sjeme;
19Pomislivši da je Bog kadar i iz mrtvijeh vaskrsnuti; zato ga i uze za priliku.
20Vjerom blagoslovi Isak Jakova i Isava u stvarima koje æe doæi.
21Vjerom blagoslovi Jakov umiruæi svakoga sina Josifova, i pokloni se vrhu palice njegove.
22Vjerom se opominja Josif umiruæi izlaska sinova Izrailjevijeh, i zapovijeda za kosti svoje.
23Vjerom Mojsija, pošto se rodi, kriše tri mjeseca roditelji njegovi, jer vidješe krasno dijete, i ne pobojaše se zapovijesti careve.
32I šta æu još da kažem? Jer mi ne bi dostalo vremena kad bih stao pripovijedati o Gedeonu, i o Varaku i Samsonu i Jeftaju, o Davidu i Samuilu, i o drugijem prorocima,
33Koji vjerom pobijediše carstva, uèiniše pravdu, dobiše obeæanja, zatvoriše usta lavovima,
34Ugasiše silu ognjenu, utekoše od oštrica maèa, ojaèaše od nemoæi, postaše jaki u bitkama, rastjeraše vojske tuðe;
35Žene primiše svoje mrtve iz vaskrsenija; a drugi biše pobijeni, ne primivši izbavljenja, da dobiju bolje vaskrsenije;
36A drugi ruganje i boj podnesoše, pa još i okove i tamnice;
37Kamenjem pobijeni biše, pretrveni biše, iskušani biše, od maèa pomriješe; idoše u kožusima i u kozijim kožama, u sirotinji, u nevolji, u sramoti;
38Kojijeh ne bijaše dostojan svijet, po pustinjama potucaše se, i po gorama i po peæinama i po rupama zemaljskijem.
39I ovi svi dobivši svjedoèanstvo vjerom ne primiše obeæanja;
40Jer Bog nešto bolje za nas odredi, da ne prime bez nas savršenstva.
Matthew 1.1-25
(Gospel, Sunday before Nativity)
1Pleme Isusa Hrista, sina Davida Avraamova sina.
2Avraam rodi Isaka. A Isak rodi Jakova. A Jakov rodi Judu i braæu njegovu.
3A Juda rodi Faresa i Zaru s Tamarom. A Fares rodi Esroma. A Esrom rodi Arama.
4A Aram rodi Aminadava. A Aminadav rodi Naasona. A Naason rodi Salmona.
5A Salmon rodi Vooza s Rahavom. A Vooz rodi Ovida s Rutom. A Ovid rodi Jeseja.
6A Jesej rodi Davida cara. A David car rodi Solomuna s Urijnicom.
7A Solomun rodi Rovoama. A Rovoam rodi Aviju. A Avija rodi Asu.
8A Asa rodi Josafata. A Josafat rodi Jorama. A Joram rodi Oziju.
9A Ozija rodi Joatama. A Joatam rodi Ahaza. A Ahaz rodi Ezekiju.
10A Ezekija rodi Manasiju. A Manasija rodi Amona. A Amon rodi Josiju.
11A Josija rodi Jehoniju i braæu njegovu, u seobi Vavilonskoj.
12A po seobi Vavilonskoj, Jehonija rodi Salatiila. A Salatiilo rodi Zorovavela.
13A Zorovavel rodi Aviuda. A Aviud rodi Eliakima. A Eliakim rodi Azora.
14A Azor rodi Sadoka. A Sadok rodi Ahima. A Ahim rodi Eliuda.
15A Eliud rodi Eleazara. A Eleazar rodi Matana. A Matan rodi Jakova.
16A Jakov rodi Josifa, muža Marije, koja rodi Isusa prozvanoga Hrista.
17Svega dakle koljena od Avraama do Davida, koljena èetrnaest, a od Davida do seobe Vavilonske, koljena èetrnaest, a od seobe Vavilonske do Hrista, koljena èetrnaest.
18A roðenje Isusa Hrista bilo je ovako: kad je Marija, mati njegova, bila isprošena za Josifa, a još dok se nijesu bili sastali, naðe se da je ona trudna od Duha svetoga.
19A Josif muž njezin, buduæi pobožan, i ne hoteæi je javno sramotiti, namisli je tajno pustiti.
20No kad on tako pomisli, a to mu se javi u snu anðeo Gospodnji govoreæi: Josife, sine Davidov! ne boj se uzeti Marije žene svoje; jer ono što se u njoj zaèelo od Duha je svetoga.
21Pa æe roditi sina, i nadjeni mu ime Isus; jer æe on izbaviti svoj narod od grijeha njihovijeh.
22A ovo je sve bilo da se izvrši što je Gospod kazao preko proroka koji govori:
23Eto, djevojka æe zatrudnjeti, i rodiæe sina, i nadjenuæe mu ime Emanuilo, koje æe reæi: s nama Bog.
24Kad se Josif probudi od sna, uèini kao što mu je zapovjedio anðeo Gospodnji, i uzme ženu svoju.
25I ne znadijaše za nju dok ne rodi sina svojega prvenca, i nadjede mu ime Isus.
Commemorations
Holy Martyr Juliana of Nicomedia and those with her (304)
She was the daughter of a prominent family in Nicomedia during the reign of the persecutor Maximian (286-305). Her parents betrothed her to a nobleman named Eleusius, but without his knowledge, or that of her parents, she had already committed her life to Christ, and consecrated her virginity to him. To put off her suitor, she told him that she would not marry him until he became Prefect. Eleusius went to work using his fortune to bribe and influence those in power, and succeeded in being appointed Prefect of Nicomedia. When he went to Juliana to claim her as his wife, she was forced to confess herself a Christian, saying that she would never marry him unless he gave up the worship of idols and embraced the faith of Christ. For her confession, she was arrested and taken before the Prefect: Eleusius, her once-ardent suitor. He was now filled with an ardent rage toward her and, when she would not renounce her faith, had her subjected to the most sadistic tortures imaginable. Miraculously, she endured these without harm. Witnessing this wonder, 500 men and 130 women from among the pagans confessed Christ. The enraged Prefect had all of them beheaded immediately, followed by Juliana herself. She was eighteen years old when she won the Martyr’s crown.
Our Holy Father Peter, Metropolitan of Moscow (1326)
“Saint Peter was born in Volhynia in 1260 and entered a monastery there at the age of thirteen. Making the Ladder of Saint John Climacus his guide in the monastic life, his obedience, meekness and willingness to undertake tasks that were repugnant to his brethren made him beloved of them all. He also painted icons and was the originator of the Muscovite style of Russian iconography. After some years, he left for the small Monastery of the Transfiguration in order to find the quiet favourable to prayer. Saint Maximus, the metropolitan of Kiev (6 Dec.) visited this monastery and was greatly edified by the virtues of Peter, whom he decided should be his successor as head of the Russian Church. He was confirmed in this resolve by an apparition of the Mother of God, and he made the request to the Patriarch of Constantinople on whom the Russian Church depended. In 1325 therefore Saint Peter was consecrated Metropolitan of Kiev, of which the see had been transferred to Vladimir by Saint Maximus, after the sack of Kiev by the Tatars. Peter’s election was confirmed by a Council, but he immediately encountered opposition from the Russian princes, who were vying with one another for influence over the leader of the Church. Peter’s meekness and charity towards his enemies won him their respect; but although conciliatory in all that concerned himself personally, he was nonetheless strict as regards the faith and moral uprightness. He energetically opposed intense Muslim propaganda, and travelled throughout Russia to confirm the faith. He did not hesitate to risk his life for the sake of making peace among the princes and, foreseeing that Russia would reunite around the principality of Moscow, he transferred his Metropolitanate see to that city and began the construction of the renowned Cathedral of the Dormition in the Kremlin. He gave up his soul to God while at prayer on 21 December 1326, and many miracles of healing were wrought at his tomb.” (Synaxarion)
Saint Procopius of Vyatka, Fool for Christ (1627)
“Saint Procopius, the son of devout peasants, first feigned madness to escape a marriage that was being urged on him. He spent his life in the streets half-naked, slept wherever night overtook him and would never accept the shelter of a house. He used signs to make himself understood and never spoke a word, except to his spiritual father, with whom he would converse normally as a man in possession of all his faculties. When he was given an article of clothing, he wore it for a while out of obedience and then give it away to someone poor. When he visited the sick, he set fire to the beds of those who were going to get better, and rolled up in their sheets those who were going to die. He made many predictions, often by means of disconcerting prophetic signs, whose meaning became clear with the event. He spent thirty years in foolishness for Christ and, having foretold his death, fell asleep in peace in 1627.” (Synaxarion)