Genesis 14.14-20 (Vespers)

14A kad Avram èu da mu se zarobio sinovac, naoruža sluge svoje, trista osamnaest, koji se rodiše u njegovoj kuæi, i poðe u potjeru do Dana. 15Ondje razredivši svoje udari na njih noæu sa slugama svojim, i razbi ih, i otjera ih do Hovala, koji je na lijevo od Damaska, 16I povrati sve blago; povrati i Lota sinovca svojega s blagom njegovijem, i žene i ljude. 17A car Sodomski izide mu na susret kad se vrati razbivši Hodologomora i careve što bijahu s njim, u dolinu Savinu, koje je sada dolina careva. 18A Melhisedek car Salimski iznese hljeb i vino; a on bijaše sveštenik Boga višnjega. 19I blagoslovi ga govoreæi: blagosloven da je Avram Bogu višnjemu, èije je nebo i zemlja! 20I blagosloven da je Bog višnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje! I dade mu Avram desetak od svega.

Deuteronomy 1.8-11, 15-17 (Vespers)

8Eto, dao sam vam zemlju, uðite u nju, i uzmite zemlju, za koju se zakleo Gospod ocima vašim, Avramu, Isaku i Jakovu, da æe im je dati i sjemenu njihovu nakon njih. 9I rekoh vam onda govoreæi: ne mogu vas nositi sam. 10Gospod Bog vaš umnožio vas je, i eto vas danas ima mnogo kao zvijezda nebeskih. 11Gospod Bog otaca vaših da vas umnoži još tisuæu puta više, i da vas blagoslovi kao što vam je kazao. 15Tada uzevši starješine od plemena vaših, ljude mudre i poznate, postavih vam ih za starješine, za tisuænike i stotinare i pedesetare i desetare i upravitelje po plemenima vašim. 16I zapovjedih onda sudijama vašim govoreæi: saslušavajte raspre meðu braæom svojom i sudite pravo izmeðu èovjeka i brata njegova i izmeðu došljaka koji je s njim. 17Ne gledajte ko je ko na sudu, saslušajte i maloga i velikoga, ne bojte se nikoga, jer je sud Božji, a stvar koja bi vam bila teška iznesite preda me da je èujem.

Deuteronomy 10.14-21 (Vespers)

14Gle, Gospoda je Boga tvojega nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj. 15Ali samo tvoji oci omilješe Gospodu, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas izmeðu svijeh naroda, kao što se vidi danas. 16Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati. 17Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima, Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko niti prima poklona; 18Daje pravicu siroti i udovici; i ljubi došljaka dajuæi mu hljeb i odijelo. 19Ljubite dakle došljaka, jer ste bili došljaci u zemlji Misirskoj. 20Boj se Gospoda Boga svojega, njemu služi i njega se drži, i njegovijem se imenom kuni. 21On je hvala tvoja i on je Bog tvoj, koji tebe radi uèini velike i strašne stvari, koje vidješe oèi tvoje.

John 20.1-10 (7th Matins Gospel)

1A u prvi dan nedjelje doðe Marija Magdalina na grob rano, još dok se ne bješe rasvanulo, i vidje da je kamen odvaljen od groba. 2Onda otrèa, i doðe k Simonu Petru i k drugom uèeniku koga ljubljaše Isus, i reèe im: uzeše Gospoda iz groba; i ne znamo gdje ga metnuše. 3A Petar iziðe i drugi uèenik, i poðoše ka grobu. 4Trèahu pak oba zajedno, i drugi uèenik trèaše brže od Petra, i doðe prije ka grobu. 5I nadvirivši se vidje haljine gdje leže; ali ne uðe. 6Doðe pak Simon Petar za njim, i uðe u grob, i vidje haljine same gdje leže, 7I ubrus koji bješe na glavi njegovoj ne s haljinama da leži nego osobito savit na jednom mjestu. 8Tada dakle uðe i drugi uèenik koji najprije doðe ka grobu, i vidje i vjerova. 9Jer još ne znadijahu pisma da njemu valja ustati iz mrtvijeh. 10Onda otidoše opet uèenici doma.

2 Corinthians 9.6-11 (Epistle)

6Ovo pak velim: koji s tvrðom sije, s tvrðom æe i požnjeti; a koji blagoslov sije, blagoslov æe i požnjeti. 7Svaki po volji svojega srca, a ne sa žalošæu ili od nevolje; jer Bog ljubi onoga koji dragovoljno daje. 8A Bog je kadar uèiniti da je meðu vama izobilna svaka blagodat, da u svemu svagda svako dovoljstvo imajuæi izobilujete za svako dobro djelo; 9Kao što je pisano: prosu, dade siromasima; pravda njegova ostaje vavijek. 10A koji daje sjeme sijaèu, daæe i hljeb za jelo: i umnožiæe sjeme vaše, i daæe da uzrastu žita pravde vaše; 11Da se u svemu obogatite za svaku prostotu koja kroz nas èini hvalu Bogu.

Hebrews 13.7-16 (Epistle, Fathers)

7Opominjite se svojijeh uèitelja koji vam kazivaše rijeè Božiju; gledajte na svršetak njihova življenja, i ugledajte se na vjeru njihovu. 8Isus Hristos juèe je i danas onaj isti i vavijek. 9U nauke tuðe i razliène ne pristajte; jer je dobro blagodaæu utvrðivati srca, a ne jelima, od kojijeh ne imaše koristi oni koji življeše u njima. 10Imamo pak oltar od kojega oni ne smiju jesti koji služe skiniji. 11Jer kojijeh životinja krv unosi poglavar sveštenièki u svetinju za grijehe, onijeh se tjelesa spaljuju izvan okola. 12Zato Isus, da osveti narod krvlju svojom, izvan grada postrada. 13Zato dakle da izlazimo k njemu izvan okola, noseæi njegovu sramotu. 14Jer ovdje nemamo grada koji æe ostati, nego tražimo onaj koji æe doæi. 15Kroz njega dakle da svagda prinosimo Bogu žrtvu hvale, to jest, plod usana koje priznaju ime njegovo. 16A dobro èiniti i davati milostinju ne zaboravljajte; jer se takovijem žrtvama ugaða Bogu.

Luke 7.11-16 (Gospel)

11I potom iðaše u grad koji se zove Nain, i s njim iðahu mnogi uèenici njegovi i mnoštvo naroda. 12Kad se približiše k vratima gradskijem, i gle, iznošahu mrtvaca, jedinca sina matere njegove, i ona bješe udovica i naroda iz grada mnogo iðaše s njom. 13I vidjevši je Gospod sažali mu se za njom, i reèe joj: ne plaèi. 14I pristupivši prihvati za sanduk; a nosioci stadoše, i reèe: momèe! tebi govorim, ustani. 15I sjede mrtvac i stade govoriti; i dade ga materi njegovoj. 16A strah obuze sve, i hvaljahu Boga govoreæi: veliki prorok iziðe meðu nama, i Bog pohodi narod svoj.

John 17.1-13 (Gospel, Fathers)

1Ovo govori Isus, pa podiže oèi svoje na nebo i reèe: oèe! doðe èas, proslavi sina svojega, da i sin tvoj proslavi tebe; 2Kao što si mu dao vlast nad svakijem tijelom da svemu što si mu dao da život vjeèni. 3A ovo je život vjeèni da poznaju tebe jedinoga istinoga Boga, i koga si poslao Isusa Hrista. 4Ja tebe proslavih na zemlji: posao svrših koji si mi dao da radim. 5I sad proslavi ti mene, oèe, u tebe samoga slavom koju imadoh u tebe prije nego svijet postade. 6Ja javih ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta; tvoji bijahu pa si ih meni dao, i tvoju rijeè održaše. 7Sad razumješe da je sve što si mi dao od tebe. 8Jer rijeèi koje si dao meni dadoh im; i oni primiše, i poznadoše istinito da od tebe iziðoh, i vjerovaše da si me ti poslao. 9Ja se za njih molim: ne molim se za sav) svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. 10I moje sve je tvoje, i tvoje moje; i ja se proslavih u njima. 11I više nijesam na svijetu, a oni su na svijetu, a ja idem k tebi. Oèe sveti! saèuvaj ih u ime svoje, one koje si mi dao, da budu jedno kao i mi. 12Dok bijah s njima na svijetu, ja ih èuvah u ime tvoje; one koje si mi dao saèuvah, i niko od njih ne pogibe osim sina pogibli, da se zbude pismo. 13A sad k tebi idem, i ovo govorim na svijetu, da imaju radost moju ispunjenu u sebi.

St Symeon the New Theologian (1022)

As a young man he became a monk in the Studite Monastery in Constantinople; later he bacame abbot of the Monastery of St Mamas, also in Constantinople. After a life of great asceticism, including many trials, criticisms and afflictions, he reposed in peace. (He reposed on March 12, but since this day always falls during the Great Fast, his feast is kept today.) His teaching on the soul’s ability to enter directly into communion with God in this life aroused some opposition in his own time, and the title ‘New Theologian’ was not always applied in a positive sense. His experiential, mystical teachings are firmly rooted in his doctrine of the Church: his writings contain many powerful affirmations of the centrality of participation in the Mysteries in our struggle for salvation. He is the author of many sublimely beautiful sermons, writings and hymns, a number of them in metered verse. With St John the Evangelist and St Gregory, Patriarch of Constantinople, he is one of only three whom the Church has officially called “Theologian.”

Holy Martyrs Probus, Tarachus and Andronicus (304)

All three suffered during the reign of Diocletian. Though born in three different places, the three were found to be Christians at Pompeiopolis in Cilicia, arrested together, and brought before the Governor, Numerian Maximus. Tarachus was sixty-five years old at the time of his arrest, but his captors showed no respect for his age, tormenting him as cruelly as the others. All three immediately and boldly confessed their faith, and were put to many vicious tortures, during which Probus said to Maximus, ‘This bloodshed is oil and perfume for me to anoint myself with joy for further contests.’ At one point the persecutors forcibly stuffed Andronicus’ mouth with meat and wine that had been offered to idols, thinking that in doing so they were winning a victory. Andronicus only mocked them, explaining that only wilful apostasy brings defeat to a Christian.

Finally, Maximus ordered them taken to the theater and thrown to wild beasts for the entertainment of the people. Though the beasts had just torn others to pieces, they would not touch the holy martyrs, but played and fawned around them: A ferocious bear licked their wounds, and a lioness played affectionately around Tarachus. Seeing this, many in the crowd believed in Christ and denounced the Governor. The furious Maximus ordered his soldiers to enter the arena and cut the three to pieces. Three Christians who had witnessed the spectacle came by night to retrieve their bodies, but were unable to distinguish the martyrs’ relics amid the general carnage. When they prayed for divine aid, three lights appeared above the bodies of the three holy ones, and they were given honorable burial in a mountain cave.