Luke 24.12-35 (5th Matins Gospel)

12A Petar ustavši otrèa ka grobu, i natkuèivši se vidje same haljine gdje leže, i otide èudeæi se u sebi šta bi. 13I gle, dvojica od njih iðahu u onaj dan u selo koje bijaše daleko od Jerusalima šeset potrkališta i zvaše se Emaus. 14A oni govorahu meðu sobom o svima ovijem dogaðajima. 15I kad se oni razgovarahu i zapitivahu jedan drugoga, i Isus približi se, i iðaše s njima. 16A oèi im se držahu da ga ne poznaše. 17A on im reèe: kakav je to razgovor koji imate meðu sobom iduæi, i što ste neveseli? 18A jedan po imenu Kleopa, odgovarajuæi reèe mu: zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi èuo šta je u njemu bilo ovijeh dana? 19I reèe im: šta? A oni mu rekoše: za Isusa Nazareæanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u rijeèi pred Bogom i pred svijem narodom; 20Kako ga predadoše glavari sveštenièki i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga? 21A mi se nadasmo da je on onaj koji æe izbaviti Izrailja; ali svrh svega toga ovo je danas treæi dan kako to bi. 22A uplašiše nas i žene neke od našijeh koje su bile rano na grobu, 23I ne našavši tijela njegova doðoše govoreæi da su im se anðeli javili koji su kazali da je on živ. 24I idoše jedni od našijeh na grob, i naðoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe. 25I on im reèe: o bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što govoriše proroci! 26Nije li to trebalo da Hristos pretrpi i da uðe u slavu svoju? 27I poèevši od Mojsija i od sviju proroka kazivaše im što je za njega u svemu pismu. 28I približiše se k selu u koje iðahu, i on èinjaše se da hoæe dalje da ide. 29I oni ga ustavljahu govoreæi: ostani s nama, jer je dan nagao, i blizu je noæ. I uðe s njima da noæi. 30I kad sjeðaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im. 31Tada se njima otvoriše oèi i poznaše ga. I njega nestade. 32I oni govorahu jedan drugome: ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo? 33I ustavši onaj èas, vratiše se u Jerusalim, i naðoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima, 34Koji govorahu: zaista ustade Gospod, i javi se Simonu. 35I oni kazaše što bi na putu, i kako ga poznaše kad prelomi hljeb.

Galatians 1.11-19 (Epistle, Sunday after Nativity)

11Ali vam dajem na znanje, braæo, da ono jevanðelje koje sam ja javio, nije po èovjeku. 12Jer ga ja ne primih od èovjeka, niti nauèih, nego otkrivenjem Isusa Hrista. 13Jer ste èuli moje življenje nekad u Jevrejstvu, da sam odviše gonio crkvu Božiju i raskopavao je. 14I napredovah u Jevrejstvu veæma od mnogijeh vrsnika svojijeh u rodu svome, i odviše revnovah za otaèke svoje obièaje. 15A kad bi ugodno Bogu, koji me izabra od utrobe matere moje i prizva blagodaæu svojom, 16Da javi sina svojega u meni, da ga jevanðeljem objavim meðu neznabošcima; odmah ne pitah tijela i krvi, 17Niti iziðoh u Jerusalim k starijim apostolima od sebe, nego otidoh u Arapsku, i opet se vratih u Damask. 18A poslije toga na tri godine iziðoh u Jerusalim da vidim Petra, i ostadoh u njega petnaest dana. 19Ali drugoga od apostola ne vidjeh, osim Jakova brata Gospodnjega.

Matthew 2.13-23 (Gospel, Sunday after Nativity and Theotokos)

13A pošto oni otidu, a to anðeo Gospodnji javi se Josifu u snu i kaza mu: ustani, uzmi dijete i mater njegovu pa bježi u Misir, i budi onamo dok ti ne kažem; jer æe Irod tražiti dijete da ga pogubi. 14I on ustavši uze dijete i mater njegovu noæu i otide u Misir. 15I bi tamo do smrti Irodove: da se izvrši što je Gospod rekao preko proroka koji govori: iz Misira dozvah sina svojega. 16Tada Irod kad vidje da su ga mudarci prevarili, razgnjevi se vrlo i posla te pobiše svu djecu po Vitlejemu i po svoj okolini njegovoj od dvije godine i niže, po vremenu koje je dobro doznao od mudaraca. 17Tada se zbi što je kazao prorok Jeremija govoreæi: 18Glas u Rami èu se, plaè, i ridanje, i jaukanje mnogo: Rahila plaèe za svojom djecom, i neæe da se utješi, jer ih nema. 19A po smrti Irodovoj, gle, anðeo Gospodnji u snu javi se Josifu u Misiru. 20I reèe: ustani, i uzmi dijete i mater njegovu i idi u zemlju Izrailjevu; jer su izumrli koji su tražili dušu djetinju. 21I on ustavši, uze dijete i mater njegovu, i doðe u zemlju Izrailjevu. 22Ali èuvši da Arhelaj caruje u Judeji mjesto Iroda oca svojega, poboja se onamo iæi; nego primivši u snu zapovijest, otide u krajeve Galilejske. 23I došavši onamo, namjesti se u gradu koji se zove Nazaret, da se zbude kao što su kazali proroci da æe se Nazareæanin nazvati.

The Holy Infants Killed for Christ's Sake in Bethlehem

See Matthew ch. 2. Their number is sometimes put at fourteen thousand.

In our own day, the icon of “Rachel weeping for her children” (Matthew 2:18) has come to commemorate also the tens of millions of children who have died through abortion.

Our Venerable Father Marcellus, Abbot of the Monastery of the Unsleeping Ones (485)

He was born to a wealthy family in Syria at the beginning of the fifth century. Early in life he saw the futility of worldly things, gave away all of his wealth, and went to Ephesus, where he earned his living as a scribe. There he was schooled in the virtues by his fellow-worker Promotus, a slave who distributed most of his earnings to the poor; after the day’s work was done, Promotus would take Marcellus to pray all night in the churches and monasteries.

Marcellus heard of the Saint Alexander the Unsleeping (February 25), who had settled near Constantinople with about thirty disciples, who made it their discipline to send up prayer and praise to God at every hour of the day and night. The monastery aroused the resentment of some more worldly monasteries, and the brethren were forced to flee to Bithynia. It was there that Marcellus joined them and took the monastic habit.

After the death of St Alexander and his successor, Marcellus was elected Abbot of the monastery against his will. Under his direction the Monastery of the Unsleeping Ones became a beacon of sanctity, with monks flocking to it from every corner of the Empire. The practice of never-ceasing service to God spread throughout the Empire, in both the West and the East. The monks were divided into three companies according to the language they spoke: Greek, Latin, or Syriac; each company took its turn celebrating the services in its particular language, and thus every hour of the day was given over to God’s glory. The monastery not only grew but give birth to others: The famed Studion Monastery in Constantinople was founded by monks from Marcellus’ monastery.

Saint Marcellus took part in the Council of Chalcedon, defending Orthodoxy against the Monophysite heresy both at the Council and in the years that followed. His generosity and contempt for worldly wealth were known to all: anyone who came to the monastery in need received alms, but God always replenished the funds so that more could be given. When Marcellus inherited his family’s fortune upon his brother’s death, he kept none of it either for himself or even for his monastery, but distributed it to poorer communities and to the needy.

Saint Marcellus reposed in peace around 484, having lived the ascetical life for some sixty years.